"Sutra je novi početak, otvaram novu stranicu u svom životu. Upisujem srednju školu, selim se u novi, nepoznati grad." Kao da sam jučer unosila težak kofer uz stepenice ovoga doma po prvi put, a evo već sada znam da se kraj bliži. Kraj. Stvarno je kraj, škola je gotova, ludi dan je prošao ali i dalje me nešto vuče u ovaj dom da se ušuškam u krevet koji sam oduvijek željela. Četiri godine sam provela ovdje. Svakoga se dana budila sa svojom generacijom "klipana", a sada smo već odrasli ljudi. Putevi se razilaze, život nas odvodi na daleke puteve, no ipak ostaju sjećanja. Sjenica u dvorištu doma uvijek je bila kao gnijezdo u kojeg rado svratiš prije i poslije ; škole, izleta, ručka i večere. Već mi u mislila nailaze sjećanja onih koji su bili tu kao i što ćemo i mi, otići. Sjetiš se onog nogometa, glasne muzike; kave i cedevite uz nešto slatko nakon ručka; ozbiljnih tema i suza iz kojih se rodi nešto što zovu prijateljstvo. Voljela bih da barem ti koji ovo čitaš, u životu proživiš nešto ovako. Naše druge mame zovu se odgajateljice, svoje su vrijeme odvajale za naše jade i muke. Kruha je uvijek bilo čak i nakon što kuharice zaključaju kuhinju. Bijelih papira na tone dijelile su tete iz računovodstva. Sve za svoju djecu. I jesmo, mi smo i njihova djeca. Moja je majka tek na oproštajnom programu maturanata shvatila što to zapravo znači živjeti u učeničkom domu. Iskrene riječi, dugi zagrljaji i suze prolile su se više nego za ikojom knjigom iz matematike i fizike. Ali prošlo je. Gotovo je. Pakiram kofer koji je teži nego ikad. Zbog uspomena. No vratit ćemo se, nekad, u prolazu.

           Ana Marija Mašić