Pasko Burin, Bebo, boem i trubadur, Junak našeg doba 3.

Naslov: Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Pribilježio Boris Njavro

Cijeli Gruž digao se na noge kad se pročulo kako će se pisat o njihovom Bebu. Pola ih se uključilo i pričalo, sjećalo raznih detalja vezanih za ovog legendarnog i omiljenog lika prošlog stoljeća. Ona druga polovica, koja o Bebu manje zna, tek je pažljivo slušala sve te priče. Svi su ponavljali samo jedno, kako i nakon svih ovih godina pamte svog Beba samo po dobrom, „Bebo je imao dušu, takvih više nema, zato je i ovaj naš grad izgubio svoju pravu dušu!“ Bebo, čovjek koji je život proveo sa glazbom i u dobrom društvu, pravim imenom koje malo tko zna - Pasko Burin, pametno čeljade velikog srca, jedan od zadnjih uličnih trubadura i najveći  boem Dubrovnika prošlog stoljeća, veliki lik Gruža i simbol Kantafiga. I upravo tu, na samom ulazu u Dubrovnik sa zapada, na Kantafigu, neka  počne ova priča. Bebo i Kantafig, gdje je proveo cijeli svoj život, to je nešto nerazdvojno, pa čak i simbolično povezano. Ponta od smokve ili Caputfici, prvi je naziv tog dijela Gruža kroz koji se ulazi u Dubrovnik. Točnije, ulazi se između dvije ponte, od strane brda je ponta od smokve, a od mora ponta od šipka. Između njih se uđe u grad.  Narod je kroz godine iz prvog naziva ono „p“ pretvorio u „n“, te smo dobili Kantafig, naziv naselja koje neki prevode kao „pjevanje ispod smokve“. Kao neka simbolika života kojeg je kroz pjesmu živio Bebo, uz dužno poštivanje drugima, po mnogima ipak najpoznatiji stanovnik Kantafiga.

Pasko Burin, bolje znani Bebo, rodio se 13. studenog 1919. godine, cijeli svoj život proveo je u maloj obiteljskoj kučici koja je danas ruševina, smještenoj na samoj glavnoj prometnici kroz Kantafig, uz onu veću kuću sa reklamom GP Dubrovnika na zidu, na prvom bogenu kad se ide van grada. U toj većoj kući živi Tonći Burin s obitelji, Bebov nećak i istinski čuvar mnogih detalja, slika, stvari ali i sjećanja na svog dunda. Bebo je dobio ime po svom ocu Pasku, majka se zvala Nike, a uz nekoliko sestara, po nekima šest, bila su četiri brata, od kojih je svaki ostavio zanimljiv trag u našem gradu. Najstariji Andro, inače Tonćijev otac, bio je znani meštar u prometnom Libertas, Niko je radio u TUP - u,  Tomislav, koga su svi zvali Slavko bio je pomorac, kapetan na brodu, a Pasko, naš Bebo, bio je - Bebo! Zašto Bebo? To ne zna nitko. Završio je prijeratnu Gimnaziju, bio jedan od najboljih i najpametnijih učenika, čak i stipendist tadašnje Francuske, sjajno je govorio francuski, te je godinu dana proveo u toj zemlji! Uz francuski, već tada je govorio i latinski, grčki, njemački, neki će reći čak desetak jezika! U tim sjećanjima na davne dane i mladost Beba detaljima su pomogli mnogi, posebno dva starija gospara iz Gruža, Mario Kovačević i Tomislav Kuljiš, kao i gospar Rafo Rodin, sva tri veliki štovatelja Beba. Njegov Gružanin Šajo Begović sjećao se Bebovih svakodnevnih navraćanja, pjesme i društva u njegovom kafiću „Kantafig“, tu prijeko starog kolodvora, a svima znani Gružanin srednje generacije Boro Mandušić prisjetio se zadnjih Bebovih godina, čak pronašao i portret Beba, uz preporuku kako ipak o Bebu najbolje od svih zna njegov nećak Tonći. I zaista bi tako. Na zidu Tonćijeva dnevnog boraka uz slike Gruža, oca Antuna i Bebova je slika. Puno vrijednih stvari i starih slika iznio je i pokazao, među njima diplomu i orden koji je Bebo 1937. godine dobio za vrijeme boravka u Francuskoj, ali i dvije mandoline na kojima je svirao i po kojima ga svi u gradu znamo i sjećamo ga se i nakon svih ovih godina. Mnogi su nagađali i pitali se gdje su mandoline ostale nakon njegove smrti, pričalo se kako su sahranjene s njim u grob na Boninovu, ali eto, sačuvane su, dvije su kod Tonćija, a treća je kod njegove sestre. Najveća uspomena na dunda Beba.          

Nakon Gimnazije Bebo je htio na more, ali majka mu nije dala. Za studij se nije imalo novaca, a došao je i Drugi svjetski rat. Ostao je doma, ali su ga krajem rata uključili kao i mnoge mladiće iz grada u partizane. Zna se, jer bi nekad to i spomenuo, kako je bio u Boki, stigao do Trsta, prijateljevao s Veljkom Vlahovićem, ali na tu temu nije volio puno priče. Kao ni o politici. Inače, malo je pričao, više je sve to rekao nekom od svojih mandolina i pjesmom. Radio je kratko u nekadašnjem „Srđu“, malo i u TUP - u, a onda je nešto dogodilo, to zna samo on, sve je napustio, jer „nisam želio da mi zvono određuje dan od šest izjutra do dva popodne!“ kako je znao reći. I odlučio je živjeti život na svoj, poseban, boemski način. Zašto? Neki kažu kako je bila u pitanju i velika propala ljubav. Drugi će reći kako ga je uhvatila neka tuga, razočaranost u sve. Ali, istinu zna samo Bebo. Od čega je živio? „Pa ljudi su ga voljeli!“ kao u jedan glas reći će svi koji ga se sjećaju. Nikome se nije nametao, znao bi samo sjediti i šutjeti, ali ako je bilo dobro društvo, odmah bi zasvirao i zapjevao. Znao je sve pjesme i imao je apsolutni zvuk, „Samo mu otpjevaj jedan ton neke pjesme, pa i najnovije, odmah bi nastavio svirat!“ Dočekivao je brodove na gruškom mulu, prve turiste pedesetih, s pjesmom ih uvodio u naš grad. „Više je on dao gradu svojom manodlinom, nego mnogi drugi!“ Netko bi mu i dao koji dinar za svirku, ali nikad ga nije tražio, niti za novac svirao. Svirao je samo za dušu, svoju i društva oko sebe. „Bio je pjevač od duše, a ne za lovu!“ Novac mu nije značio ništa, ni tren mu ne bi ostao u špagu, ako bi ga dobio od nekog, odmah bi zvao turu za sve. I sve potrošio. Tamo šezdesetih godina svirao je u triju, uz njega Gojko Janović i Ivo Njire, gospar Rafo se sjeća kako su znali svirali i na terasi hotela Excelsior, nekad i na poziv gostiju koji su negdje u điru, po Gradu sreli Beba. A gospar Mario sjeća se kako je Bebo jednom u hotelu Vis svirao ministru s Kube stare kubanske, španjolske i meksikanske pjesme, nakon čega ga je htio voditi sa sobom. Jednom je svirao nekoliko dana mornarima iz Grčke njihove pjesme, oduševili se, dobro mu novaca dali, a nakon tog vratio se na Kantafig, svom društvu, među kojim je najviše volio Franu Maltarića znanog kao Kariola, veseljaka kao i Bebo, a tamo se tada  nekoliko dana pjevalo i pilo. Sve od te Bebove zarade.

Sedamdesetih ide u svoj boemski život još dublje. Počinje svaki dan ići do Grada, do kojeg bi svirao u gradskom autobusu, a dolje, u vratima od Pila ili ispred Dubravke. Ponekad i na Stradunu, s golubovima. Znali su ga svi turisti, slikali bi se s njim, nikad nije tražio novce, nikad nikome nije

bio na štetu, nikad zlo mislio. Tih godina postao je simbol Grada. Znao bi zapjevati „Nikad nikome nemoj natjerati suzu, već mu je očisti!“, što ima snimljeno na nekim od kazeta koje Tonći čuva. Kao neki beskućnik, onako boemski, znao bi krenuti izjutra sa svojom torbom, u kojoj je uz mandoline, nosio i stari kazetofon, te bi nekad sebe snimao dok svira. I uvijek, na Kantafigu, u vratima od Pila, u tramvaju ili autobusu, svirao je na nekoj od svoje tri mandoline, koje je uvijek nosio sa sobom. Jednom, u Lausu kad je pisao o Bebu, Milan Milišić njegove mandoline nazvao je Izis i Neftis, Život i Smrt. Bebov život kao da je bio nešto tako, traženje života prije smrti. „Samo onaj tko je zadovoljan sa svojom sudbinom, ma kakva ona bila, sretan je čovjek!“ znao bi reći.      

Kažu i kako je Bebo bio veliki ljubavnik. Iako je govorio kako mu je mandolina najveća ljubav, bilo je i lijepih žena uz te svirke. S jednom Olgom čak je i živio, kažu dvadeset godina, u kući na Kantafigu. Ipak, njegova zadnja, ali i najveća ljubav bila je Inga, medicinska sestra iz Njemačke. Kako i kada su se upoznali, ne zna nitko. Inge se pojavila negdje sedamdesetih, od tada bi svake godine dolazila dva puta godišnje po dvadesetak dana, brinula o njemu, sve mu oprala, kuću pospremila, njega uredila. Nije joj dao da skida paučini sa zida, rekao bi „to je prirodna zavjesa!“. Tonći pokazuje fotografije prije i nakon dolaska Inge. Na onima „prije“, Bebo zapušten, duga brada, neuredan, boem, rekli bi „Štrambo“, ono kad ti nije stalo kako izgledaš. Na onima „poslije“, iza Inge, Bebo uredan, obrijan. Išli su zajedno po restoranima, Bebo bi svirao gostima, Inge uz njega, oboje bi voljeli nazdraviti životu. Zvala ga je sebi u Njemačku, ali Bebo bez Grada nije mogao.

Krajem osamdesetih pao je i slomio kuk. Nije više mogao u svoj đir do Grada. Nije htio nikome biti na brigu, te 15. siječnja 1988. odlazi u Dom za starije na Pile. Malo poslije razboljela se i umrla Inga, a kad je čitao njena zadnja pisma, Bebo bi plakao i pitao „Ne znam čime sam je zadužio!“ Gospođa Marica Miletić, ravnateljica Doma, sjeća ga se kao draga, vrlo pametna čovjeka, „Miran, ugodan, tako lijepih očiju!“, ali već tada pomalo bolesnog i slabog. Imao je uz sebe i dalje svoje mandoline, ponekad bi i zasvirao. Ali, sve rjeđe. U Domu ga je redovno posjećivao Tonći, sa svojom kćerkom Anom, koja bi s njim ostajala i po sat, dva u priči. „Trojka, carska ocjena! Nemoj biti odlikaš, poludjeti ćeš!“ sjeća se kako joj je govorio. Ana je već tada bila u Linđu i zboru Mali raspjevani Dubrovnik, bilo mu je drago što je vezana za glazbu. U Domu je dočekao još jedan rat, prve granate. To ga je tek dotuklo. Nije sebe više vidio ovdje u tom ludilu. Umro je 1. studenog 1991. godine i sahranjen je na Boninovu. O Bebu priča i dalje živi, Stradunom, Gružem, Kantafigom. Bio je zadovoljan životom kojeg je sam odabrao, sretan i bogat na svoj način. Dio kojeg smo imali sreće s njim proživjet.