Velik dio stručnjaka u koje slobodno možemo ubrojiti književne kritičare, smatraju Antuna Branka Šimića najboljim hrvatskim pjesnikom.

Naš najveći pjesnik rodio se u Drinovcima kod Gruda u Hercegovini, 18. studenog 1898. godine u obitelji Vide i Martina Šimića, gdje akademski život započinje u pučkoj školi u rodnim Grudama, nakon čega tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Četvrti razred upisuje u Vinkovcima nakon čega školovanje nastavlja u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji, gdje u osmom razredu napušta školovanje zbog objavljivanja književnog časopisa Vijavica 1917. godine.

Nakon što je prekinuo svoje školovanje, pokreće književni časopis Juriš pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis poznatiji kao Književnik.

Prvu zbirku pjesama pod nazivom “Zimska pjesma”, objavio je 1913. godine u časopisu Luč. U Vinkovcima je napisao zbirku pjesama “Cibaliana”. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata te je uz to započeo roman “Dvostruko lice”. Puno kasnije obajvljena su djela kao “Tijelo i mi”, Croatica i Vinkovci.

Potrebno je spomenuti kako je velik dio djela ostao neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među koje treba ubrojiti i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman “Dvostruko lice”, kada su mu objavljena “Sabrana djela”, 1960. godine. Uz Tina Ujevića smatra se najistaknutijim hrvatskim pjesnikom modernizma. Njemu u čast pokrenuta je kulturna manifestacija pod nazivom Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970. godine, u Grudama i Drinovcima.

Svoj život završio je od teške bolesti u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.