…

Posljednji sam pjesnik sela,

skroman kao most drveni.

Na oproštajnoj službi stojim

breza što lišćem kade meni.

Zlatnim će plamenom dogorjet

svijeća od voska tjelesnoga.

Odbit će mjeseca drvene ure

dvanaesti čas života moga.

Na stazu žutoplavog polja

željezno gost će doći skoro

i ubrat će šaka crna

klas zlatne zobi prelit zorom.

Mrtvi i hladni dlanovi tuđi,

te pjesme kraj vas živjet neće!

Samo će venut klasovi-konji

za starim gazdom svako veče.

Vjetar će njino rzanje pratit

Tiho u plesu posmrtnome.

Skoro će, skoro drveni sati

Odbiti kraj životu mome.

                                      (1920.)