U svoje doba napadan iz posve oprečnih svjetonazornih tabora, danas je jedan od klasika moderne njemačke lirike, uz G. Trakla najpoznatiji predstavnik ekspresionizma. Prekoračuje granice poetskih konvencija, napose u ranim pjesmama, npr. u zbirkama Morgue (1912.), Sinovi (Söhne, 1913.), Meso (Fleisch, 1917.) i Ruševine (Schutt, 1924.). Zbilja je na izazovan način prikazana motivima tzv. estetike ružnoće. Svijet bolnica, mrtvačnica, velegradske pustoši uvodi na drastičan način u stihove u kojima se i stilski očituje kaos moderne zbilje: medicinsko nazivlje (Benn je bio liječnik) miješa se s rječnikom drugih znanosti, a klasični citati stapaju s vulgarnostima ulice. Protutežu tvore pjesme koje zazivaju žudnju za iskonskim životom daleko od suvremene zbilje, magičnu ljepotu dalekih južnih krajolika. Potkraj 1920-ih Bennov izraz postaje smireniji. Simboli ljudskoga trajanja univerzalna su značenja i traže uporište u mitskoj predaji. Istodobno elegični motiv pjesnikove osame potiskuje književne izazove rane lirike. Za nacizma osuđen na šutnju, Benn se u javnost vraća Statičkim pjesmama (1948.) i drugim zbirkama, kojima postaje uzor mnogim poslijeratnim mladim pjesnicima. Ostajući vjeran osnovnim stečevinama ekspresionizma u metaforici i sintaksi, u tematskom se pogledu sve više priklanja shvaćanju mita i povijesti u Nietzscheovu i Spenglerovu duhu: propadanje civilizacija neizbježivo je kružno gibanje, a trajnost se čovjekova duha očituje napose u snazi umjetničkog izraza: u slici, zvuku i poetskoj riječi. Bennova proza ostvaruje autorovu predodžbu o tzv. apsolutnoj, sintetičkoj prozi, u kojoj spregu eseja i pripovjednih sastavnica vodi potpuna asocijativna sloboda, prožeta jetkom kritikom suvremene civilizacije, ali i sjetnim poniranjem u svijet intimnih iskustava: knjige Mozgovi (1916.), Nakon nihilizma (1932.), Roman Fenotipa (1944.), Ptolemejac (1949.) i dr. Sustavnije zanimanje za Benna u nas počinje 1960-ih: prijevodi se češće pojavljuju u časopisima i antologijama, a 1970. i knjiga Statičke pjesme.

LZMK