Ponosna sam što sam predstavljala školu na Državnom natjecanju iz hrvatskog jezika. Međutim, žao mi je što je to bilo provedeno na ovaj način, u našoj školi, a ne kako je uobičajeno. Natjecanje nije samo natjecanje, nego i druženje s učenicima koji imaju slične interese, razmjenjivanje iskustava, znanja te stvaranje novih prijateljstava. Svi koji idu na natjecanja svjesni su koliko je teško postići rezultat za poziv na državno natjecanje. Riječ je o malome broju učenika koji su najbolji u generaciji i taj te osjećaj kako si među 20ak najboljih u državi ispunjava ponosom, ulijeva ti samopouzdanje i poticaj je za daljnje učenje i rad na sebi. Osobito mi je ugodna činjenica da mojoj profesorici, odnosno mentorici, prof. Tatjani Kamber, plasman na državnom natjecanju nije nimalo bitan. Ona mi je ukazala na činjenicu da sam među najboljima, kako je već to dovoljno te kako se ponosi mojim znanjem, radom i uspjehom. Stoga sam pristupila ispitu potpuno opuštena, što mi je omogućilo mirno rješavanje zadataka. I Luka Vrkić i ja postigli smo rezultat s kojim je naša profesorica iznimno zadovoljna jer smo oboje ispit riješili 80 %, što je preraslo njezina očekivanja. Oduvijek nam govori kako je sve iznad 70 % na državnoj razini veliki uspjeh znajući težinu testova, a ove godine uzimajući u obzir manjkavost nastave i nemogućnost normalnoga održavanja i redovne i dodatne nastave. Htjela bih ovo iskustvo ponoviti i iduće godine, ali na normalan način.

Dora Pedić, 2.c