1.   Razvojna obilježja adolescenta:

U kognitivnom području dominira apstraktno mišljene koje im osigurava maštu i zamišljanje idealne slike svijeta.  Njihovo mišljenje je egocentrično. Još uvijek nemaju potpuno razvijeno kritičko mišljenje i nisu motivirani mogućim budućim posljedicama.

U socijalnom području pokazuju otpor autoritetu odraslih, priklanjajući se mišljenju i utjecajima vršnjaka. Usmjereni su prema traženju osobnog identiteta. Spontani su, nepredvidivi, skloni izazovima i rizicima.

Emotivno su osjetljivi i nestabilni sa znatnim oscilacijama raspoloženja, od potrebe za emotivnom bliskošću s roditeljima do distanciranja. Njihova egocentričnost im otežava empatiju s odraslima. Usmjereni su prema traženju i realiziranju ljubavnih veza.

2.   Roditeljsko djelovanje na razvijanju životnih, socio-emocionalnih vještina mladih, primjenom odgojnih metoda kojima će postići najbolje ishode

2.1.      Djelotvoran je samo onaj pristup roditelja koji vodi računa o djetetovim potrebama: ljubavi, moći, slobodi, zabavi. Da bi bili uključeni u djetetov život roditelji trebaju znati što se djetetu događa, što ga zanima, veseli, koji su mu planovi…

Ovo roditelji mogu ostvariti kroz vrijeme kvalitete provedeno sa svojom djecom. Kvalitetno vrijeme znači ostvarivanje zajedničkih sadržaja s djetetom na ugodan način.

2.2 .     Odgojna komunikacija ima dva izazova:

Kako slušati djecu da požele razgovarati s nama?

Aktivnim slušanjem se postiže shvaćanje osobe, a ono podrazumijeva: poticanje komunikacije, parafraziranje čime se postiže jasnoća i reflektiranje tj. dekodiranje djetetovih potreba i osjećaja čime se ostvaruje empatija.

Kako govoriti  da nas djeca požele slušati?

Govoriti „ ja porukama“ koje se odnose na djetetovo ponašanje, kako se mi zbog toga osjećamo, te želju, potrebu za promjenom ponašanja. Njima potičemo daljnju komunikaciju i suradnju.

Osobni govor je alternativa „ ti porukama“ kojima se naređuje, kritizira,osuđuje, moralizira, daju gotova rješenja… Njima napadački nastupamo čime izazivamo obrambeni stav djece.

2.3.      Način na koji kod djece razvijamo vještinu rješavanja problema/donošenja odluka.

Većina roditelja smatra da oni moraju naći rješenje problema za svoje dijete. Kada roditelji prihvate činjenicu da problemi pripadaju djetetu, to ne znači da ne trebaju biti uključeni, da ne trebaju brinuti ili nuditi pomoć. Najbolja pomoć je naučiti dijete kako misliti, a ne što misliti. Ovo se postiže primjenjivanjem postupka rješavanja problema od konkretnog definiranja problema, preko navođenja mogućih rješenja, analize tj. argumentiranja ponuđenih izbora, odabira najboljeg, planiranja i praćenja provedbe odabranog rješenja.

2. 4.     Uspostavljanje pravila i granica

Pravila u obitelji se ne uspostavljaju tijekom neke problemske situacije. Ona se uspostavljaju prije. Pravila trebaju biti jasna, konkretno i precizno definirana, razumna.  Bitno ih je dosljedno provoditi te  pohvaliti i izraziti zadovoljstvo poštivanjem pravila.

3.   Pitanja za razmišljanje i samoevaluaciju roditeljima

Koliko vremena provodite sa djetetom na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj razini?

Je li vrijeme koje provodite zajedno kvalitetno vrijeme ?

Znate li aktivno slušati i doista čuti što dijete priopćuje ?

Upućujete li djetetu “ja-poruke“ ili napadačke  “ti-poruke“ ?

Koliko ste zadovoljni svojim odgojnim metodama?

Trebate li što mijenjati?

Djetetova snažna osobnost stvara se dugotrajno.

Odgovorno roditeljstvo od roditelja traži skrb koja traje najmanje 18 godina.