Autor pjesničkih zbirki “Greben”, “Siga”, “Čavli”, “Šibanica” i putopisne
proze “Podmornica", rođen u Turkovićima, djetinjstvo i mladost proživio je u Metkoviću. Kao gimnazijalac preživio je  užas Svetoga Grgura, otoka zatvora u blizini Gologa otoka, kamo je komunistička vlast slala mlade nepodobnike. Poput Dostojevskoga taj ga je događaj presudno odredio u književnom stvaralaštvu. Iskustvom boli i smislom za jezične nijanse započinje lirsko putovanje iskustva i snova od Ponornice, preko zavičajne Neretve, Pariza, Zadra i studentskih dana, do Zagreba. Puno je slutnji i razmišljanja o smislu života, otvoreno metafizičkom posljednjom pjesmom znakovita naslova „Umrijeti u Hrvatskoj“.

U šumi
Ponad drugih sjena neizbježnih
Leptir se prosto stopio sa svjetlom

Nas dvoje
Zbog te slike koju odbacuješ
I što će prva s vjetrom i ljetom

U noći
Stojimo zdvojni visoko nad Neretvom
Pred crnom sjenom ko pred bijelim svijetom

I gle, sve si mračnija i dalja
Korakom smrtnim ne mogu ti
Prići

Sve je među nama kao klis i palja
Šibanico umri, kasno ćemo
Stići

Ako negdje naiđete na knjigu ili samo na pjesmu Stojana Vučićevića, pokušajte se zadubiti u materinji jezik, pročitati i razumjeti. Spašavajući njega, spasit ćete ovu zemlju za sebe. Kako blijede imena njezinih pjesnika, tako nestaje i nje. (Miljenko Jergović)

Luko Paljetak o Stojanu Vučićeviću:
http://www.matica.hr/vijenac/412/stanovnik-plavog-salona-2635/