Draga naša Ive,

prijateljice, kolegice i profesorice,

potreseni smo tugom i nevjericom gledajući   u mislima tvoj lik

tebe,  vedru, punu topline i žara  za radom.

Draga kolegice,

sjećajući se tvog životnog i profesionalnog puta kojeg si započela

u živopisnoj Istri pa nastavila u krševitom Kupresu i

konačno u rodnom kraju kamo te je i srce vuklo:

ponajprije u Centru Pavao Lozo, zatim u Tehničkoj školi i

naposljetku u našoj Gimnaziji, osjećamo ponos i divljenje

što si bila dio nas i mi dio tebe,

što si bila nosivi stup naše škole, iako tiha i nenametljiva.

Baš ta tvoja osobnost, tvoja skromnost,

neiscrpno znanje i predanost pozivu

urezali su se u srca i bili su putokaz

generacijama učenika i danas mahom uglednih ljudi

koji su uz tebe zavoljeli ovu našu lijepu hrvatsku riječ

i stih nošeni vječnim idealima.

A tako i mi, tvoji prijatelji(ce) i kolege(ice),

ponosni smo što si nam svojim primjerom pokazala

kako biti čovjek, pedagog i profesor.

Ti koja nikad nisi hodala malena pod zvijezdama,

ostat ćeš  u našim srcima,

ti i tvoj lik kao uzor dobrote, humanosti i poštenja.

Opraštajući se posljednji put od tebe,

ispunjeni smo ponosom i dubokom zahvalnošću što

smo bili tvoji prijatelji(ce) i kolege(ce).

Neka nam svima misao  na tebe dade snage

 za svladavanje životnih  i profesionalnih poteškoća

i bude moralni putokaz  kroz život.

Neka ti je vječna hvala i slava!

                                                  Napisala:Dina Šućur, prof.