U nastavku pročitajte govor maturanta Ivana Alfirevića te pogledajte slike s oproštaja.

Drage profesorice i profesori,

protrčale su četiri godine, možda najljepše godine našeg  života. Mnogo se toga dogodilo  u ove četiri godine, od uspona do padova i obratno. Sve je bilo dramatično u našim mislima i razgovorima, a toliko ponekad životno bezazleno. Tek sada,  na pragu ozbiljnih životnih odluka,  shvaćamo koliko je  sve bila samo drama na pokretnoj sceni odrastanja u kojoj smo zajedno s vama, profesorima, i mi sudjelovali. Vjerujem da je vaša profesionalna uloga i bila da nas naučite što bolje zadane tekstove koji će jednom u životu postati važni, ali i nevažni. Očekujem da će im tek protok vremena dati onu ljepotu i važnost.

Želja mi je da nas pamtite onakve kakvi jesmo – mladi, neiskvareni i željni odrastanja. Mi ćemo vas pamtiti kao profesionalce koji su nas vodili putevima odrastanja, putevima spoznaje i znanja. Želja mi je da vas pamtimo po vašim, prije svega, ljudskim kvalitetama. Pred vama danas stoje ljudi na pragu života i na kraju odrastanja, a čekaju vas nove generacije sa svojim velikim mislima i snovima. Nadam se da vas nismo izmorili i ugasili svijeću vašeg entuzijazma. Vi ste imali veliku ulogu u našim životima.

Vaše svjetlo predano je nama, a mi ćemo ga raznijeti po svijetu i vjerujem, bit ćete ponosni na još jednu generaciju koju ste osvijetlili žarkim bojama.  

4.a