Tadašnja ravnateljica XVIII. gimnazije Branka Liebhardt-Šupe usprotivila se tom činu, pobunili su se i učenici i profesori naše gimnazije jer se radilo o posve nedemokratskoj i kratkovidnoj obrazovnoj politici. Ministrica je tada ekspresno smijenila ravnateljicu i postavila novog ravnatelja, lojalnog Ministarstvu. U tom trenutku počinje ozbiljna stagnacija XVIII. gimnazije. Škola koja se tada oslanjala na dvojezične programe, ali i specifičan vrlo liberalan odnos prema učenicima, škola koja je imala niz odličnih projekata i Dane otvorene nastave kao vrhunac učeničke slobode i inventivnosti, odjednom je počela gubiti učenike, naši su upisi bili sve gori, upisni pragovi su se smanjivali pa smo dobivali i sve nezainteresiranije učenike. Škola je išla s gorega na gore i u jednom trenutku nismo mogli čak ni upisati četiri prva razreda. Prijetilo je potpuno urušavanje i pedagoških kriterija kao i kriterija ocjenjivanja, ali i međuljudskih odnosa, u stalnom latentnom sukobu Nastavničkog vijeća i uprave škole. U to vrijeme, a nije trajalo kratko, neki temeljni osjećaj sviju nas koji smo radili kao nastavnici u ovoj gimnaziji bilo je razočaranje i rezignacija. Nije bilo više dvojezičnosti, nije bilo projekata, nije bilo ni otvorene ni terenske nastave.

            Tada je profesorica Irena Vajdovčić, koja je došla u školu nekoliko godina ranije kao profesorica njemačkog jezika, predložila da jednostavno dignemo upisne pragove i upišemo učenike s boljim uspjehom. Mora se priznati da su mnogi bili skeptični prema tom rješenju, jer smo se ionako mučili s upisima.

            Međutim, u tom trenutku, tom odlukom počinje ozbiljan oporavak XVIII. gimnazije. Kad je postala ravnateljica, Irena Vajdovčić je sustavno počela raditi na oporavku škole. U prvom redu opet su podignuti upisni pragovi, postupno su vraćane aktivnosti koje su se u XVIII. gimnaziji provodile prije nepopularne ministričine odluke, a s tim se povjerenje učenika i roditelja u XVIII. gimnaziju postepeno vraćalo. Irena Vajdovčić je u taj oporavak škole i poboljšanje njene izvrsnosti utrošila golemu energiju i svo svoje znanje. S vremenom vratili smo dvojezičnu nastavu, profesorice i profesori su ponovo provodili različite projekte, vratili smo i njemačku i francusku jezičnu diplomu, naša je škola postala UNESCO ASP – pridružena škola, počele su učeničke razmjene s francuskim i njemačkim školama, vratili smo i otvorenu nastavu. Paralelno s tim, ravnateljica je adekvatnim kadrovskim rješenjima stalno pokušavala omogućiti što više predmeta na njemačkom i francuskom jeziku. Fakultativna nastava postala je važan dio nastave u našoj školi, upravo onaj dio koji djeca najviše vole pohađati.

            Osim toga ravnateljica Irena Vajdovčić je bila i ostala otvorena svim projektima, fakultativnoj nastavi, ili izvannastavnih projektima koji obogaćuju ponudu znanja i aktivnosti koje ova škola može ponuditi.

            Budući da je od početka postojanja XVIII. gimnazije, postojao i ozbiljan problem s prostorom, Irena Vajdovčić je čitavo vrijeme koliko je bila ravnateljica, a to je evo već dvadeset godina, pokušavala izboriti novi prostor za školu. To nije bilo lako, okolnosti nisu bile naklonjene ni njoj ni školi, ali postignut je neki napredak: postoji jasna svijest da XVIII. gimnazija treba novi prostor. Sama kaže u intervjuu za Kreativni kaos u razgovoru s učenicom Lanom Uzelac,  da je dva puta potpisivala ugovore za preseljenje naše škole iz Mesićeve u Vlašku ulicu. Jednom kod ministra Primorca, a drugi puta kod ministra Fuchsa. Za sada nije uspjelo, zbog potresa, zbog imovinskih odnosa, nedostatka novca, inflacije itd. Ali ako se ikada preselimo, u to će biti ugrađen i njen rad i nastojanje. Da stvari nisu lagane potvrđuje možda i moje vlastito iskustvo, kao učenika ove škole kad se još zvala XVI. gimnazija „Dragice i Rade Končara.“ Naime, kad sam upisao prvi razred gimnazije, u jesen 1976. godine, naša razrednica nam je rekla da smo u prvom polugodištu razred koji se seli iz učionice u učionicu, zato što nemamo mjesta. Ali već vrlo, brzo, rekla je, preselit ćemo se u novi prostor i onda ćemo imati svoju učionicu. Od tada je prošlo skoro pedeset godina, a škola je još uvijek u istoj zgradi. Međutim, prošlih smo se godina ozbiljno približili trajnom prostornom rješenju za našu školu.

            Irena Vajdovčić ugradila je u ovu školu i njen prosperitet dobar dio svoga života i svoje energije i može sada mirno uživati u mirovini jer je napravila odličan posao.

            Sretni ti penzionerski dani Irena!