Svjetski dan kazališta obilježit će se diljem svijeta 27. ožujka čitanjem poruka kojima se podsjeća na snagu izvedbenih umjetnosti i stvaralaštva te važnost poslanja kazališne umjetnosti u životu zajednice, najavili su Hrvatski centar ITI i Hrvatsko društvo dramskih umjetnika. Na taj dan u tisućama kazališta prije početka predstave čitat će se međunarodna poruka američkog glumca hrvatskog podrijetla Johna Malkovicha, a na domaćim pozornicama i hrvatska poruka koju je napisao bard hrvatskog glumišta Pero Kvrgić.

Međunarodna poruka - John Malkovich

Počašćen sam što me je Međunarodni kazališni institut ITI pri UNESCO-u zamolio da se obratim porukom prigodom obilježavanja 50. obljetnice Svjetskog dana kazališta. Svoje kratke opaske upućujem svim svojim kolegama i drugovima koji rade u kazalištu. Neka vaš rad bude snažan i originalan. Neka bude dubokouman, dirljiv, kontemplativan i jedinstven. Neka nam pomogne da razmislimo o tome što znači biti čovjek i neka ta misao bude blagoslovljena srcem, iskrenošću, otvorenošću i milosrđem. Neka vam bude dano da prevladate zlu kob, cenzuru, siromaštvo i nihilizam s kojima će se sigurno mnogi od vas morati suočiti. Budite blagoslovljeni talentom i neumoljivošću da nas poučite o kucanju ljudskog srca u svoj njegovoj složenosti, ali i skromnošću i znatiželjom zbog odabira životnog poziva. I neka najbolji među vama – jer to će poći za rukom samo najboljima od vas, a čak i njima tek u rijetkim i kratkim trenucima – uspiju oblikovati najosnovnije pitanje: „Kako živimo?“. Bog s vama.

Hrvatska poruka - Pero Kvrgić

27. ožujka – sva kazališta svijeta slave taj dan kao dan svjetskog kazališta, pridajući time kazalištu svjetsko značenje. U odnosu na elektroničku revoluciju, na ekstazu komunikacije i opscenost informacije, na poplavu medija koja se danas dogodila, kazalište se čini gotovo zastarjelom umjetnošću.

Istina, ono nije više centar političkih događanja kao u antičko vrijeme. Iako neka kazališta nose naziv „nacionalno“, kao stav manjine, ona ne može više djelovati na jačanju “ kulturno – nacionalnog“ identiteta kao u vrijeme oslobađanja od njemačkog teatra i borbe za hrvatski jezik. Ni masovno prosvjećivanje ne može se mjeriti sa aktualnim medijima, televizijom, magazinima, novinama.

Tako je Matoš prije stotinu godina pisao o „Sumraku kazališta“ ……..“Jer tko nam jamči ….da jednoga dana i pozornica neće postati suvišna. Jer modernom senzibilitetu, modernoj duši koja nema više naivnosti Shakespearovih gledalaca ( što nekada bijaše tragično, nama je komično i obratno), kazalište postaje danas nezanimljivo.“

Usprkos katastrofičnim, apokaliptičkim predviđanjima i njegove propasti, kazalište kao najstarija i najprolaznija umjetnost obnavlja se sa svakom novom predstavom. Ono je i danas jedinstveni fenomen, jer uspostavlja direktni kontakt sa publikom bez ikakvog posrednika, jer se njegov susret s publikom događa u istoj dvorani, udišući isti zrak; u isto vrijeme gledalac doživljava igru glumca susrećući samoga sebe gledajući njegove likove na sceni, susreće se sa svojim snovima, bolima, patnjama, smiješnom i žalosnom stranom svoje egzistencije. Zbog toga kazalište živi i danas kao jedinstveni i nezamjenjivi fenomen.