Danas nas je zauvijek napustila naša kolegica, nastavnica Talijanskog jezika, Zdenka Trbović Janjanin. Sklopila je zadnji put svoje oči umorne od borbe s teškom bolešću. Napustila nas je jedna od nas. Ali jedna posebna. Napustila nas je ona najsnažnija, najoptimističnija, najvedrija, najpozitivnija i najduhovitija od svih. Naš hrabri borac nije dobio ovu, posljednju borbu, nakon mnogih prethodno dobivenih borbi. Zračila je svojom toplinom i pozitivnom energijom, bila je vedri duh naše škole, motivator i za učenike i za djelatnike. Živjela je život onako iskreno, veseleći se malim životnim radostima znajući koliko vrijede i svaku prepreku dočekivala spremno i puna nade. Veliki je ovo gubitak za obitelj, školu, ali i našu sredinu, jer kad nas napuste ovako veliki ljudi, ostaje praznina i neopisiva tuga. Nedostajat će nam njezin iskreni osmijeh, njezine šale i komentari kojima nas je svakodnevno nasmijavala, njezina želja da svakome pomogne i bude utjeha, njezina ljubav prema poslu koji je radila. Nevjerojatno mnogo životnih lekcija naučili smo od naše Zdenke i na tome smo joj zahvalni. Ostavila je veliki trag u srcima svih djelatnika i učenika škole.

Iskrena sućut cijeloj obitelji!

„…Leti ko lišće što vir ga vije,
      za let si, dušo stvorena.
      Za zemlju nije, za pokoj nije
      cvijet što nema korijena.

                     (Tin Ujević)