U Gimnaziji smo imali jako dobre profesore, a najviše su mi u sjećanju ostali profesori iz predmeta koje sam volio: prof. Turina – naš razrednik, prof. Mišić, prof. Bjeljac, prof. Šušnjić i prof. Lesić. Ja sam uvijek bio malo skeptičan pa bih često kod kuće pokušavao dokazati stvari koje bih naučio u školi. Kad su nam objašnjavali da nafta pliva na vodi i da se može zapaliti, kod kuće sam u veliku posudu nalio do pola vode i potom ulio pola litre benzina i zapalio. Ne samo da je gorio, već se lonac počeo topiti i jedva sam vatru ugasio dekom. Kuća je nakon toga izgledala kao da je u podrumu eksplodirala bomba, a kad je mama došla kući i sve to vidjela, bilo je još vatrenije. Kraj moje srednje škole obilježio je početak Domovinskoga rata, tako da se moja generacija razišla na sve strane, a dio je nas na razne načine sudjelovao u ratnim zbivanjima. Nakon završetka Gimnazije upisao sam Medicinski fakultet u Zagrebu i završio ga u roku. Kod upisa fakulteta bio sam zabrinut konkurencijom đaka iz velikih gradova i razvikanih srednjih škola, ali se pokazalo da su đaci naše Gimnazije bili među boljima na prijemnim ispitima, što je pokazatelj kvalitete proizašle iz dugogodišnje tradicije.

(Poglavlje: Koraci na putu)