Unatoč vremenu koje na početku  nije bilo naklonjeno ljetovanju, veselja i dobrog raspoloženja nije nedostajalo: učenici su se zabavili kroz druženje, istraživanje otoka i traženje najboljih plaža, kroz šetnje, društvene igre i zajedničko rješavanje kvizova koje su pripremili vjeroučitelji.

     Na dolasku posjetili smo grad Cres, obišli znamenitosti grada Malog Lošinja, te posjetili muzej Apoksiomena, a posebno uzbuđenje nam je donijelo zajedničko gledanje dvije utakmice koje je igrala Hrvatska reprezentacija.

  Uz nedjeljnu misu na otvorenom koju je predslavio vlč. Ivan Lukić u koncelebraciji s voditeljem Doma sv. Martina i domaćinom ljetovanja vlč. Ivicom Budinšćakom, uz vesele doskočice domaćica Doma (teta Nade, Klare i Mirjane), a oni hrabri veselo su se kupali u prohladnom moru.

Uz pjesmu su dočekali i kraj tjedna, uz toplije i sunčanije vrijeme, kad je ljetovanje okrunjeno izletom na pješčani otok Susak.

Tjedan je proletio prebrzo, uz nova prijateljstva i motivaciju da druge godine svi na natjecanju budemo još i bolji, uz želju da „osvojimo“ još jedno ljetovanje na Lošinju, kao i onaj radostan povratak u Zagreb kad u autobusu cijelim putem ori pjesma vjeroučenika i njihovih mentora.

    Početkom ove godine pitala sam samu sebe, gledajući u skripte za natjecanje: „Čemu sve to? Kakva me nagrada čeka na kraju ovog puta? Zbog koga ili čega ja ovo radim?“. Nagrada na kraju ovog puta bila je sedmodnevno putovanje na Mali Lošinj. Onako umorna nakon maturalca bila sam na 50% ići ili ne ići. Otišla sam nakon odlučne kampanje profesorice da se pojavim dolje. Bit ću iskrena, nimalo se ne kajem. Iako sam naknadno došla, primili su me srdačno kao da sam s njima svaki dan. Tamo se nismo gledali ispod nišana, osim kada bismo mjerili tko je više pocrnio. Zajedničkim snagama smo svako večer izmišljali nove riječi igrajući alias. Opraštali smo onu posebnu kartu u Unu radi koje su brojna prijateljstva prekinuta. Redovno smo posjećivali istu slastičarnu, ne zato što nam je bila simpatična, nego zato što je tamo bilo najlakše doći do interneta. Slušali bismo jednu pjesmu iznova i iznova samo da čujemo stihove: „Reka san ne može“. Smišljali smo koračnice dok smo čupali korov i kosili travu. Pokušavali smo noću prevariti sistem i izmusti koju minutu duže van kuće jer nam je atmosfera u društvu bila odlična. Valjda ima nešto u tom moru što nas je inspiriralo da budemo najbolje verzije sebe. Ovo natjecanje mi nije donijelo samo nova znanja. Usputno sa njim došla su i nova poznanstva, neka nova iskustva i situacije. Drago mi je što sam bila dio ove lošinjske generacije i imala priliku upoznati sve te divne ljude i vidjeti sve to.

Jelena Kajić

Zahvaljujemo Zagrebačkoj nadbiskupiji što potiče i nagrađuje izvrsnost, a najviše od svega sretni smo što smo gimanazijalci Gimanzije Velika Gorica jer bez podrške cijele škole kroz godinu naš uspjeh ne bi bio moguć.