I tako su redom odlazili učenici a razreda, b razreda i na kraju c razreda. Ispostavilo se da su 3 nepoznate žene bile osobe sa kojima smo proveli iduće 4. godine naših života.

Svi smo bili mali, imali smo kockaste torbe koje su bile veće od nas. Sve je to bilo igranje lopova i policajaca, gume, uskačem, vije, dok nismo došli do kraja 4. razreda. Tada smo shvatili da idemo. Odlazimo od naših učitelja. Plakali smo kao da se više nikada nećemo vidjeti, ali bili smo sretni što ćemo odrasti. Bilo je lijepo dok je trajalo. Kročili smo u 5. razred. Sve je bilo novo, nove učionice, nove klupe, nastavnici, čak i predmeti. Jedino što nam je bilo poznato smo bili mi.  Iako smo se i mi promijenili, valjda smo mislili da moramo biti odrasli, neki su utihnuli, neki su se otvorili, a neki su ostali isti. Ipak smo to bili mi, ona vesela generacija nasmijana od uha do uha. Puni smijeha, prepirki, lijepih i ružnih trenutaka ušli smo u 6. razred.

On nam je nekako u magli. Prvo štrajk, pa korona, i na kraju izolacija. Dugo se nismo viđali, ali smo se trudili ostati u kontaktu. Najjače sjećanje nam je bilo buđenje u rane sate i čekanje poruke što danas radimo. Tijekom 7. razreda smo krenuli dobivati pitanja poput Koju ćemo srednju školu upisati? No, nas je jedino zanimalo hoćemo li se družiti poslije osnovne škole, hoćemo li sve lijepe i ružne trenutke zaboraviti. Na to još nemam odgovor, vrijeme će pokazati svoje. Vaša najdraža generacija i vaši najdraži učenici odlaze zauvijek.

Više se nikada ne vraćamo u ove klupe, kabinete iz fizike, kemije, likovnog... Više nikad nećemo kročiti kao učenici kroz ove hodnike, penjati se uz ove stube, trčati ovom dvoranom, šetati se školski dvorištem. Puni tuge ćemo zadnji put izaći kroz ona velika bijela vrata. Možda nismo trebali toliko jako željeti odrasti. Da smo znali da će nam ti nepoznati ljudi toliko značiti, možda nikad ne bismo tratili vrijeme na glupe svađe i prepirke i bili bismo bolji jedni prema drugima. Ljudi shvate što su imali tek kada to moraju napustiti. Mi smo shvatili tek u 8. razredu, ali sada smo bolji nego ikad prije. Ali što je, tu je, prošlost ne možemo mijenjati, zato smo se pobrinuli da za kraj svi budemo zajedno, bez svađa. Tijekom ovih 8 godina smo izgubili 9 predivnih učenika, ali danas su s nama dvoje od njih, Valentina i Sara.

Nadamo se da će vam sljedeća generacija biti bolja od nas, iako je nas teško nadmašiti. Hvala svim nastavnicima za strpljenje koje su imali da bi nas nešto naučili. Hvala im za svaku šalu i zezanciju.

HVALA nastavnici Ivani Kozić što je svih 8 godina bila uz nas. Što nas je uvijek trpjela od 1. dana i imala razumijevanja, hvala joj što nam je popuštala.

HVALA nastavnici Mariji Maslać iako je bila samo 3 godine s nama, što je bila tu za nas i što se borila  za nas kada nam je najviše trebalo.

HVALA nastavnici Heleni Milanović što nas je uvijek nasmijavala i bodrila nas da idemo dalje, hvala joj na svakom osmjehu na licu i na svakom riješenom matematičkom zadatku.

Hvala nastavnicama Ani Pervan i Teni Cerančević što su mijenjale naše razrednice kada one nisu mogle biti s nama.

I evo nas tu opet na početku, rujan, jesen, ali 8 godina poslije. Opet upoznajemo nova nepoznata lica kao što smo i tada, ali ovaj put ćemo pokušati od početka biti složni. Možda će nam biti ljepše, ali ova generacija se više nikad neće ponoviti. Na kraju bismo htjeli zahvaliti svim učenicima na svakoj šali na izletima, svakoj pomoći u školi, svim pitanjima iz testa, svakom igranju odbojke, košarke i nogometa tijekom velikog odmora. Hvala što ste bili tu i nasmijavali nas 8 godina.

Pjesma generacije

Lana Šarić i Ana Jurić