Pad

Bilo je to davno,
ali svježe je sjećanje.

Vika, drhtanje, strah,
posvuda se traži spas.

Spas.
Gdje, gdje će pronaći spas?
Gdje li se skriva? U srcu? U duši?
Ili ga nigdje nema,
možda strah čuva spas skriven pod svojim pokrivačem?

Strah.
Sve preuzima strah,
negdje na livadi, vojnik uzima posljednji dah i vid mu preuzima mrak.
Svi se svega boje,
upita se majka: "Gdje je dijete moje?"
No nada ju popunjava,
toplinom ispunjava.

Nada.
Dan kroz dan i teške noći sve vodi nada,
otvara im sva vrata,
ljubav svoju pruža,
poklanja ju poput posljednjeg poljupca.

Poljubac.
Poljubac ljubavi, smrti ili nade?
Možda je i poljubac velike tajne?

Kraj.
Iščekuje se kraj,
dolazi li skoro pad u neprijateljske ruke?

Pad.
Kapljica kiše se priprema za pad u Dunav,
kapne u njega kao suza.
No, on ju ne makne.
Pad, pad, pad…
U narodu vlada veliki jad.

Priče.
Priče o tome bude stare rane,
ožiljke trajne,
podsjećaju na te dane davne.

Zaborav.
Zaboraviti nije lako,
to razdoblje tamno,
jer ipak nekima nije bilo tako davno.
I patnja je to bila prava,
nakon pada grada.

Snaga.
Snaga nam je u venama
i kada dođu teška sjećanja,
ostajemo hrabri,
puni ljubavi.

Ivana Hat, 8.r.

--------------------------------------------------------------------------------

Majka vukovarskog branitelja

 Ovaj sastavak posvećujem čačinačkom branitelju Vukovara, Željku Majoru, i njegovoj majci Marici.

            Mnogo sam puta prošla pokraj biste tog hrvatskog branitelja ne razmišljajući tko je on i zašto je tu postavljena njegova bista. Još od ranog djetinjstva tu smo, na dan pada Vukovara, palili svijeće. Tada nisam ništa razumjela, ali u mom sjećanju ostalo je nešto što me potaklo na razmišljanje o tom branitelju. Sada idem u 8. razred i puno sam naučila o Domovinskom ratu i padu Vukovara.

            Željko Major odrastao je u mjestu u kojem su odrasli i moji roditelji, u mjestu u kojem i ja odrastam. Išao je u istu školu u koju idem i ja, igrao se na igralištu i ulicama na kojima se i mi sada igramo. Bio je jedan od nas. Kada je 1991. godine moju domovinu zahvatio ratni vihor, Željko, kao i mnogi drugi, postaje dragovoljac i daje velik doprinos na ugroženim dijelovima domovine. Ratni vihor ga je odnio u Vukovar. Njegova majka nije znala da on odlazi u Vukovar.  Kroz Čačince, na putu za Vukovar, prolazilo je nekoliko autobusa. Autobus u kojem je bio Željko nakratko je stao u Čačincima i Željko joj je ostavio poruku. U besanim noćima izlazila je na cestu, osluškivala hoće li čuti korake, dočekati povratak svoga sina. Mnogo puta, ukočena od straha, u zebnji i zloj slutnji čekala je njegov povratak. Uzalud! Željko se nikada nije vratio. I kada je Vukovar „pao“, i dalje se nadala, čekala, patila i tražila ga. Deset godina kasnije pronađeni su njegovi posmrtni ostaci. Njezinoj tuzi nije bilo kraja. Danas leži u bolesničkoj postelji. Od prevelike tuge i boli zaboravila je tko je ona, gdje su joj djeca i unuke. Više ne hoda, ne plače, ne traži, ali sigurno ga čeka. Čeka i on nju, njihov susret, ali u nekom drugom svijetu.

            Željko je jedan od tisuće i tisuće izgubljenih mladih života koje ne smijemo zaboraviti. Vrijeme prolazi, a sjećanje na naše ratnike ostaje. Željko i svi oni branitelji kojih danas više nema, najzaslužniji su za slobodu u kojoj živimo i zato čuvajmo uspomenu na njih.

Ema Som, 8.r.

Učiteljica Kristina Krolo