2021-12-15 13:39:42

Sjećanje – kako smo u prosincu 1991. školu polazili u mađarskom selu Petrovo Selo (Szentpeterfa)

Ovaj mjesec točno je trideset godina kako je naša škola, zbog ratnih (ne) prilika, bila zatvorena, a dio naših učenika školu je polazilo u mađarskom selu Szentpeterfa.

Sjećanje o tome zapisala je učiteljica hrvatskog jezika Kristina Krolo, tada učenica 7. razreda.
 

Sjećanje – kako smo u prosincu 1991. školu polazili u mađarskom selu Petrovo Selo (Szentpeterfa)

 

      Sredinom prosinca 1991. godine autobus s oko četrdeset učenika naše škole odlazi u susjednu Mađarsku da bi se sklonili od neprijatelja koji su zauzeli Pušinu, Krajinu, Drenovac i svakodnevno napadali Čačince bacajući granate i prijeteći zauzimanjem našeg mjesta. Noću nije bilo ulične rasvjete, a na prozorima su se spuštale rolete ili stavljale teške zavjese da bi se neprijatelj teže snalazio u pogađanju ciljeva koje su namjeravali srušiti (poštu, školu, željezničku postaju, autobusnu postaju, zgradu općine). Često su sirene zavijale najavljujući zrakoplove koji su prelijetali Čačince, a jednom su čak bombardirali Vojlovački most. Ljudi su dane uglavnom provodili u podrumima i skloništima. Svakim danom postajalo je sve teže. Roditelji su odvodili djecu u sigurnija mjesta svojim rođacima u dijelove Hrvatske koja nisu bila tako izložena ratu kao mi. Kad se proširila vijest da će neprijatelj napasti naše mjesto, lokalna samouprava dogovorila je s Mađarskom da primi učenike naše škole (one koje su roditelji htjeli poslati na sigurno). Tako su četrdesetak učenika i tri nastavnika s ravnateljem škole krenuli na put u Petrovo Selo (Szentpeterfa) – mjesto uz samu granicu između Mađarske i Austrije. Krenuli smo rano ujutro, a stigli tamo u 18 sati. U njihovom društvenom domu dočekali su nas ljudi koji su se prijavili da žele primiti naše učenike i nastavnike. Ako su na put krenula braća ili sestre (dvoje ili troje), oni su bili smješteni zajedno u istu obitelj da im bude lakše podnijeti razdvojenost od roditelja. U Mađarskoj je tada temperatura bila -15 C, bilo je strašno hladno, snijeg, led, sivi oblaci, a mi daleko od svojih domova. Ali svejedno smo bili zadovoljni jer smo bili sigurni od granatiranja i bombardiranja. S nama u istom mjestu bili su smješteni učenici i nastavnici iz Zdenaca. Svaki dan bila je organizirana nastava. Nije to bilo kao kod kuće, ali morali smo se snalaziti i raditi i trudili smo se koliko smo mogli. U  društvenom domu mjesta u kojem smo boravili imali smo stolove za stolni tenis, stolove sa šahovskim pločama i koševe za košarku. Tu smo provodili dosta vremena. Igrajući razne igre manje smo mislili na dom i rat. Svako jutro prije nastave došao nam je u posjet njihov svećenik s toplim čajem, keksima i bombonima i malo je porazgovarao s nama tješeći nas da će sve brzo proći i da ćemo se brzo vratiti svojim kućama. Inače, u tom mađarskom mjestu žive Gradišćanski Hrvati koji govore jezik koji mi možemo razumjeti. Oni su zapravo Hrvati koji su bježeći pred Turcima naselili taj dio Mađarske, a zadržali su naš jezik i običaje.

Bilo nam je uglavnom dobro, ljudi su bili srdačni, trudili su se olakšati nam boravak u njihovom mjestu, ali mi smo jedva čekali da se vratimo svojim kućama. To se dogodilo 23. prosinca 1991. godine, dva dana prije Božića pa smo kod kuće ukrašavali jelke i pekli kolače. Naši branitelji uspjeli su istjerati neprijatelja iz naših susjednih sela i osloboditi veći dio Slavonije. A mi smo mogli sretni i zadovoljni dalje živjeti u Čačincima i nastaviti školovanje u našoj školi.

 

Fotografija preuzeta s: https://www.facebook.com/szentpeterfa/

 

Kristina Krolo


Osnovna škola Antuna Gustava Matoša Čačinci