Avantura u prošlost (uz Dane kruha)

Svaka nova generacija djece ne razumije, ne shvaća, koliko je muke potrebno da bismo na stol donijeli komadić kruha svagdašnjega.

Iako smo iz naselja u ruralnom području gdje se većina stanovnika bavila i poljoprivredom (bar za vlastite potrebe), djeci i njihovim unucima strano je nazivlje i teško pamte riječi kao što su pšenica, ječam, raž i razliku među njima.

Baš zato, svaku generaciju učenika vodim u kućanstvo svoje susjede Katarine Marček koja posjeduje krušnu peć i povremeno peče kruh na tradicionalan način s više vrsta brašna.Tada cijela ulica zamiriši i vrati, nas starije, u djetinjstvo k toplim bakinim ili majčinim rukama.

Tako je bilo i ovog petka, 20. 10. 2022. Nakon doručka u školi krenuli smo u avanturu. Rekla sam učenicima da će danas puno naučiti, a neće bit ni svjesni da su učili. S nama je krenula i naša pedagoginja Svjetlana Carić jer paziti na toliko malih glava uz posao nije uopće lako.

I našoj Mariji je bilo zabavno voziti se na kolicima kroz pola sela s gipsom na nozi. Svi smo bili uzbuđeni.

Katarina (teta Kaja) dočekala nas je pred ulazom u dvorište. Vatra u peći je pucketala. Dugačak stol ukrašen plodovima jeseni i cvijećem protezao se dvorištem. Na stolu su, kao poklon za svakog učenika, bile postavljene dunje i rogači. Nekoliko djece nije znalo prepoznati dunju, rogač pogotovo jer ga nisu vidjeli u izvornom obliku.

U lavoru smo oprali ruke, zatim stavili pregače i krenuli mijesiti tijesto zamiješano od pšeničnog bijelog, raženog i pirovog brašna. Bilo je tu ljepljivih ruku, smijeha i ljutnje kad tijesto nije htjelo u loptu.

Nakon pola sata stavili smo svoje kruščiće u zdjelice postavljene tkaninom te ih pokrili i stavili na „spavanje“.

Slijedilo je ponovo pranje ruku i mali odmor dok se tijesto dizalo. Otkrila su djeca da teta Kaja ima psa Sokola, šarenu macu, nekoliko malih zečića koje su mazili te guske, patke i kokoši. I „šuma“ bambusa bila im je zanimljiva. Naša graja privukla je i baku Mariju te je došla vidjeti što se događa u dvorištu. Iznenadila se tolikoj djeci.

Došlo je vrijeme za pečenje kruha. Donijeli smo zdjelice s dignutim tijestom. Katarina je izvukla žegu (žar) i očistila krušnu peć peruškom i metlicom te mokrom tkaninom.

Kruščiće smo izvrtali na lopar (drvenu lopatu) i brzo stavljali u peć. Zatvorili smo vrata i čekali. Mnogi su bili žedni. Krijepili smo se domaćim sokom od bazge i višnje.

Nakon dvadesetak minuta zamirisao je kruh cijelom ulicom. Nismo mogli dočekati da se malo ohladi. Nekoliko smo ih narezali. Neki su ga jeli suhog, a neki su mazali domaći pekmez od bresaka ili šljiva na tople, mirišljave šnite. Ostale kruščiće prerezali smo po pola i svatko je ponio kući svojih ruku djelo, uz dunju i rogače.

Zahvalili smo se teti Kaji i njenoj obitelji na gostoprimstvu te umorni, ali puni doživljaja, krenuli kući. Bio je to divan dan!

                                                                                                 Učiteljica Tatjana Maršić