Dan je osvanuo oblačan, s tragovima sunca..temperatura je bila taman-nit toplo nit vruče! Svi smo došli! Čak i oni koji su bili bolesni proteklih dana. Čini se da ih je uzbuđenje ozdravilo.

           Čim smo se smjestili u autobus, raspakirali smo ruksake i istražili njihov sadržaj!

Jeli smo, pjevali i skandirali «Slavonski Brod, Slavonski Brod»… Nismo ga mogli dočekati!

            I eto nas, stigli smo pred neku veeeliku zgradu! Tamo nas je dočekao onaj čika Jozo na štulama,mađioničar što je bio kod nas za maškare.

           Vodič nam je rekao da je ta velika zgrada Kulturni centar I.B. Mažuranić…i zaista, na svakom koraku bile su njene slike ,biste..čak i jedna lutka u prirodnoj veličini nalik na nju. Ušli smo u dvoranu..izgledala je kao da su se sva djeca Hrvatske slila u nju….bilo nas je oko 1000 djece…a onda mrak i muk.

«Regoč» je bio strašno velik a Kosjenka mala… pratili smo priču i pjesmu bez daha, nekad smo i pljeskali…kad je završila predstava i ne shvaćajući kako našli smo se na Trgu Svetog Trojstva. I tamo je sjedila Ivana…kupili smo slatkiše,malo se poigrali oko fontane…Ivanina kuća je velika i lijepa, vodič kaže da su njeni bili bogati…

            Tamo smo ugledali dva lika iz bajke koju još nismo čitali…Stribora, kralja šume i Potjeha koji je tražio istinu. Učiteljice su nam rekle da će nam pročitati priče čim praznici završe. Nije bilo u planu posjetiti galeriju s izložbom dječjih radova na temu Ivaninih bajki ,ali mi smo ušli .Mnogo djece naših godina čitaju bajke i jako lijepo crtaju i slikaju («Skoro kao mi», rekla je učiteljica.) I mi smo odlučili naslikati Regoča i Kosjenku na praznicima i napraviti izložbu.

              Ogladnili smo od silnog uzbuđenja te smo pošli na ručak. U pravi hotel!

Nakon ručka krenusmo u šetnju. Uz obale rijeke Save stigli smo do Tvrđave.

              Tvrđavu je  jako stara ,s topovima na bedemima i kanalima punim vode oko nje. Mislili smo da su u tim kanalima bili krokodili ali učiteljica kaže da u to vrijeme nije bilo krokodila kod nas. Unutar tvrđave dočekao nas je konjanik na pravom konju. Bio je obučen u narodnu nošnju i vojnik u uniformi s nekom starom puškom i sabljom, Tako su se onda oblačili vojnici. U tvrđavi je bila kovačnica. Jedan čovjek je nešto kovao..bili smo jako znatiželjni kako to radi. Kovao je novčiće i potkove. Lea i Marko su mu pomogli raspiriti vatru. Iskre su frcale na sve strane. Za nagradu su dobili novčiće ,a mi ostali smo ih morali platiti. Posjetili smo i ljekarnu te tamnicu u kojoj su mučili zatvorenike. Tamo je bilo strašno jer lutke vise u okovima. Sve to bio je grad i nekad se zvao Marsonija.

              Nakon toga šetali smo parkom i šetalištem uz Savu i stigli do najveće crkve u Hrvatskoj. Najveće! Zove se isto kao i naša. Vodič se smijao kad smo zaključili da je i njima kirvaj kad i nama.

              Autobus nas je čekao u blizini i dovezao u Ruščicu, selo u kojem obitelj Milčec ima privatni Zoološki vrt. Ima stvarno mnogo životinja…svakojakih ptica: pataka, gusaka, fazana, čaplji, roda, sokola i jastreba ,orao ,emua, pauna pa čak i domaćih purana ,zatim vukova, lisica, kornjač, tigar, medo, konji, poniji, ljame, patuljaste koze, vijetnamsko prase, zmije ….

              Medu smo zvali i zvali ali je spavao i nismo ga uspjeli dozvati….

              Već umorni smjestili smo se u autobus….prekopali smo ruksake u potrazi za ostatcima slatkiša i sokova….neki su pričali, neki spavali a većina je pjevala sve do Čačinaca

              Bilo nam je lijepo i svašta smo naučili! Lijepa je naša Slavonija!

                                                   Učenici 1. i 2. razreda OŠ A.G. Matoša i PŠ Humljani