Dunja Novalić članica je ženskog odbojkaškog kluba Vukovar i jedna od najboljih igračica hrvatske odbojkaške lige.  Dunja je bila i kadetska i juniorska reprezentativka Hrvatske, a bila je i kandidatkinja za hrvatsku seniorsku selekciju. Široj javnosti poznata je kao bivša djevojka hrvatskog reprezentativca Domagoja Vide. S Dunjom je razgovarala voditeljica Školskog uredništva Hana Tepeš.

Kako ste i kada započeli karijeru?

Karijeru sam započela u šestom razredu osnovne škole. Zašto? Pa isprobala sam vjerujem deset sportova, od plivanja, gimnastike, košarke… Nijedan mi se nije toliko svidio pa sam se okušala u odbojci i tu me vidio trener, koji mi je čak do nedavno bio trener. Vidio je u meni potencijal, prebacio me iz osnovne škole u klub i tako je sve započelo.

Koji biste uspjeh karijere izdvojili kao najvažniji i najdraži?

Uspjeh karijere je osvajanje Kupa Hrvatske s Vukovarom 2011. i 2012., dvije godine zaredom.

Čitali smo da ste prošle sezone prešli u odbojkaški klub Osijek i ubrzo nakon toga opet se vratili u Vukovar. Zašto?

Da, prošle sezone prešla sam u Osijek, odnosno ove sezone sam tamo započela, a na polusezoni sam se vratila u Vukovar. U Osijeku je bila dobra ekipa, i trener i treninzi, stvarno im ne mogu ništa zamjeriti, ali jednostavno se nisam uklopila, to su malo mlađe cure i nije mi odgovarao taj stil igre. Tako da mogu reći da nije bilo neke kemije, nisam se tamo snašla kao u Vukovaru pa sam se odlučila vratiti.

Bili ste kadetska, juniorska i seniorska reprezentativka Hrvatske. Kakav je osjećaj biti članom reprezentacije i braniti boje svoje države?

U seniorskoj reprezentaciji nikad nisam bila, ali sam bila na širem popisu. Imala sam fakultetske obveze i dogodile su se ozljede tako da me to udaljilo od seniorske reprezentacije. Naravno da je prekrasan osjećaj igrati za reprezentciju, mislim da je svakom sportašu cilj da jednog dana brani boje svoje zemlje.

Tko vam je najveća pomoć i podrška u dosadašnjoj karijeri?

U dosadašnjoj karijeru mogu reći da mi je to uvijek bio tata, a sada mama i prijatelji, znaju da sam profesionalac i podržavaju me kad je u pitanju neko odricanje, shvaćaju kad ne mogu negdje ići i da uz profesionalni sport nema puno života.

Poznato nam je da ste studirali na Pravnom fakultetu u Osijeku. Kako ste uspjeli  uskladiti fakultetske obveze s obvezama u klubu?

Može se bez problema uskladiti, sve je stvar organizacije, jest da je malo teži fakultet, ali može se uspjeti bez problema.

Vidite li se u budućnosti u odbojci ili u pravu?

Sigurno još koju godinu u odbojci, a kasnije naravno u pravnim poslovima, želja mi je biti javni bilježnik.

Kada biste mogli birati, u kojem biste klubu rado zaigrali?

Možda bih negdje u Italiji jer mi se sviđa njihov stil igre i mnoge su dobre igračice potekle iz te lige.

Kako ste se osjećali danas u našoj školi?

Bilo je odlično, baš sam se ugodno iznenadila, stvarno nisam očekivala takvu organizaciju, zabavu, druženje, stvarno je sve na visokom nivou.

Što biste poručili učenicima naše škole?

Poručila bih da se svakako bave sportom ako su u mogućnosti, prvenstveno zbog zdravog načina života, novih poznanstava, druženja, putovanja, samo pozitivno izlazi iz sporta.

Ivana Babić članica je Streljačkog športskog kluba Podravka. Iako tek na početku svoje karijere, postigla je velik uspjeh osvojivši peto mjesto na Olimpijskim igrama mladih prošle godine u Kini. Proglašena je najuspješnijom i najperspektivnijom sportašicom grada Koprivnice i Korpivničko-križevačke županije. S Ivanom je razgovarala Marija Mečenero, učenica 8.b razreda i članica Školskog uredništva.

Kako ste i zašto među svim sportovima izabrali baš streljaštvo?

Moji su smatrali kako bi bilo idealno za mene baviti se nekim sportom čisto radi druženja. Inače smo se kao društvo u ulici rekreativno bavili svim i svačim. Moj susjed se počeo ozbiljno baviti streljaštvom te sam tako i ja počela ići s njim na treninge. Na kraju smo se oboje našli u tome i do danas smo ostali aktivni članovi kluba.

Koji je najveći i najteži trenutak vaše karijere?

Kad sam poželjela odustati od streljaštva jer sam zaboravila zašto se uopće bavim s time, jer sam zaboravila zašto volim taj sport.

Kakav je osjećaj braniti boje svoje države na najvećem sportskom natjecanju na svijetu, Olimpijskim igrama?

Ušla sam u finale Olimpijade mladih, što me pogodilo u potpunosti, u glavu, u mozak, u srce… Bila sam uplašena kao nikad u životu jer sam bila u mogućnosti osvojiti zlato na Olimpijadi, olimpijsko zlato, zamisli… To je nešto što je jednom u životu, možda. Prva Olimpijada i ja u finalu. Užasni strah i uzbuđenje... Makar nisam osvojila medalju, zadovoljna sam svojim nastupom, upoznala sam puno ljudi ondje… Osjećala sam veliki ponos, veliku sreću, ali i veliki strah dolazi s tim kao teret na tu uzbuđenost.

Što za vas znači streljaštvo i bavljenje sportom? Zašto je sport važan za mlade ljude?

Primjećujem da se sve manje mladih aktivno bavi sportom, sve više djece sjedi doma za računalom, „tipka“, igra igrice, čisto iz razloga jer su roditelji sami po sebi lijeni. I oni imaju svoje obveze pa je lakše djetetu dati mobitel, tablet, računalo i pomisliti „ja ću tebe ušutkati, ti ćeš se nečim baviti, a ja ću obavljati svoje što trebam…“ Djeca su troma, zapuštena, nemaju veze više sa sportom. Trebali bi se baviti sportom radi svojeg općeg zdravlja i jer nas sport uči mnogim vrijednostima kao što je odricanje. A koliko meni znači streljaštvo dovoljno govori da sam radi toga skoro ostavila dečka ha ha.

Koji su vaši sportski uzori? Koje kvalitete treba posjedovati uspješni sportaš?

Godinama promatram svog trenera, on nije baš postizao jako velike uspjehe na svjetskim prvenstvima, ali njegova ljubav prema sportu mene je fascinirala i fascinira me i inspirira godinama. Nije bit nekog sporta da uspijete u njemu, nego da u tom sportu uživate i shvatite zašto volite taj sport. Sportom se trebate baviti radi sebe, a ne zbog zarade. Moj trener me tome naučio i on mi je najveći uzor.

Budući da ste tek na početku svoje karijere, koji su vaši planovi u budućnosti?

Namjeravam dugoročno ostati u streljaštvu jer volim taj sport, možda ne dugoročno kao aktivan sportaš, ali možda kao trener, sudac ili bilo kojem obliku pomoćnog trenera… Kao mala voljela sam gledati Olimpijadu i to me fasciniralo, želja mi je nastupati na “pravoj” Olimpijadi, ali ako i ne uspijem u tome, ja i dalje uživam u streljaštvu jer mi je to najbitnije.

Kako ste doživjeli današnji Lino višebojac?

Bilo mi je super, djeca su stvarno odlična i imaju natjecateljski duh. Svi su bili vrlo ljubazni i atmosfera je bila odlična.

Koja je vaša poruka našim učenicima?

Moja je poruka da svi lijepo uče i da ostvare svoje planove u budućnosti.

Vladimir Krstić bivši je hrvatski košarkaš i reprezentativac. Dugogodišnju igračku karijeru gradio je u mnogim europskim klubovima iz Hrvatske, Njemačke, Francuske, Grčke, Litve, Italije, Španjolske itd. Nakon iznimno bogate i uspješne karijere Vladimir Krstić odlučio se za trenerski poziv te trenutno trenira ženski košarkaški klub Vrijednosnice Osijek. S Vladimirom je razgovarala Tomislava Vengust, učenica 8.a razreda i članica Školskog uredništva.

Kako ste i kada započeli svoju bogatu i dugogodišnju karijeru?

Počeo sam sa 14 godina zahvaljujući pokojnom Draženu Petroviću koji je bio veliki uzor nama mladima.

Od svojim mnogobrojnih uspjeha, koji ipak zauzima posebno mjesto kao najdraži i najveći?

Prvak Francuske s klubom Elan Bearnais Pau-Orthez, to mi je nekako najdraži zato što je u stranoj zemlji, a Francuska je velika zemlja s puno stanovnika.

Koji su vaši košarkaški uzori? Kojim se sportašima najviše divite i zašto?

Dražen Petrović. Bio je pokretač moje generacije i za mnoge košarkaše koji su došli. A bilo je tu i nekih NBA igrača, ali Dražen Petrović je broj 1.

Tko vam je bio najveća podrška u karijeri?

Otac. Bez oca ne bih uspio. Dosta sam izostajao iz škole, ali svejedno sam je završio jer pored toliko puno treninga bilo je jako teško pratiti nastavu. Ali otac me podržavao i njemu zahvaljujem na svemu.

Zašto ste se po završetku igračke karijere odlučili za trenerski posao?

To je neki normalni slijed jer cijeli život sam u sportu i ne znam raditi drugi posao. Ipak, u sportu imam znanje i iskustvo koje dalje prenosim.

Kao profesionalni sportaš sigurno ste se morali puno odricati kako biste dosegli vrhunsku razinu. Što za vas znači odricanje i doživljavate li ga pozitivno ili negativno?

Odricanje nosi dobrih i negativnih strana. Dobre strane su što donosi uspjeh te nalaziš zadovoljstvo u tome, a negativne strane su što si zakinut za puno stvari, na primjer mladi izlaze i druže se, a ja to nisam mogao. Uglavnom, doživljavam ga pozitivno jer je to svrha moga rada, predanosti i odricanja.

Imate li možda neki motivacijski citat ili poruku za učenike naše škole?

Čini najbolje što možeš od svega i uvijek će ti nešto donijeti.

Zahvaljujemo našim sportašima sugovornicima i želimo im još mnogo sportskih uspjeha!