Priroda se mijenja i osobitosti svakog godišnjeg doba utječu na ponašanje čovjeka, njegovo raspoloženje i osjećaje. Umjetnici su oduvijek bili posebno nadahnuti promjenama prirode. Za mnoge pjesnike i prozaike bjelina snijega, ljepota pahuljica i čarolija inja predstavljali su nadahnuće iz kojeg su nastajala književna djela.

Ovdje vam donosimo mali izbor zimske poezije velikana hrvatskog pjesništva.

Tin Ujević (1891. - 1955.)

ZIMSKA ŠETNJA

Do kavane, do bara

na klupe, na šetališta,

na trgove k suncu.

Izlaze kada magla ode

noge s koracima.

Traže hoda.

E tako s njima

ja mogu proći

dio ulice

i stati, sjesti, bez moći.

Teško mi vrijeme pline

do noći.

Jer neću da mi smeta

ni riječ na klupi,

ni da me rijeka svijeta

sa sobom u vrtlog skupi.

Ja hoću mira i tišine,

samoće.

Sa mnom neće ni tko neće,

ni tko hoće.

Ja sam samoća bez zloće.

Što da me riječ i kretnja trzne

iz mira kad ne škodim drugim?

Ja šutim, i dubim, i s tugom

čekam da veče grad smrzne.

Dragutin Tadijanović (1905. - 2007.)

STOPE U SNIJEGU

Sinoć sam prolazio gradskim ulicama.

Svjetiljke su žuto gorjele,

I nigdje nije bilo nikoga.

Padale su sitne zvjezdice:

Bijeli snjegovi.

Prolazio sam, sinoć, gradskim ulicama.

Snjegovi su stope moje posipali,

Zasipali.

Tiho.

Ja volim ići snježnim ulicama,

Kad gore plinske svjetiljke

I hladna svjetlost pada na snijeg suh.

Jutros je bio trag mojih stop okrenut:

Kako se kući vraća.

I nezasut.

Dobriša Cesarić (1902. - 1980.)

ZAPIS O ZIMI

To nije zima i tu nema zime:

U gradu od nje osta samo ime.

Ona je tamo gdje zavija vuk.

Gdje snijeg je visok i jedva se hoda.

Na silnoj ravni gdje je svečan muk

Beskrajnih polja i zamrzlih voda.

Slavko Mihalić( 1928. - 2007.)

ZIMSKI KRAJOBRAZ

U snijegu vidiš kuće kojih nema,

nepostojeće gradove.

Odjeneš kaput od snježnih pahuljica

(iznutra je zima vrlo ugrijana)

i voliš svijet.

U stvari ti ljubiš prošlost svojeg djetinjstva

u mokrim cipelama,

čudesno šarenilo boja oko Božića Nove godine.

Bezumno čezneš za nečim što se moglo dogoditi.

Bilo je tako blizu.

Virio si kroz okno, na vršcima prstiju.

Moglo se dogoditi, ali si odlutao.

Odnijela te snježna vijavica.

U neku tugu protiv tvoje volje.

I dovoljna je studen igra pahuljica,

odjednom se rasaniš na istom mjestu,

tamo gdje si se otkinuo.

Neke divne kuće, čarobni gradovi.

I sam si nešto manje stvaran.

Tvoj san lebdi

tamo gdje si ga napustio.

i sve je još jednom prekrasno.

Miroslav Krleža ( 1893. - 1981.)

SNIJEG

Na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari

prljavima čine.

I lijepe, tečne žene voštano su sive, a crvene im usne ranjave i trule

i zubi žuti, kao stare nule domina.

Glasovi su tupi i slino i prazno zvone,

i bijeda je naša jasnija i veća

kad nema sedmerostruke laži boja, i sve je samo ledeno i sivo.

U bijeloj umnoj tišini snijega

ja hodam i osjećam jalovu bol.

Mislim da to sve ne će dugo trajati.

Još hitrije nego snijeg moje stope

zamest će se moj trag u svemu.

I nitko ne će znati da sam i ja bio tu i prošao.