Ocjene se ne treba bojati, ocjena nije strašna, one nas ne ujeda, ne muči, ocjena je samo znamenka koju koristi učitelj ili učiteljica i ništa više.

Kako se ne bi  pojavili problemi oko ocjena, nije loše u drugom polugodištu prvoga razredu o ocjenama porazgovarati s učiteljem ili učiteljicom.  Učitelj ili učiteljica će roditeljima detaljno objasniti pojmove: vremenik provjera i kriteriji ocjenjivanja.

Ono što je posebno važno istaknuti je da ocjena nije samo ona iz provjera, nego da ocjenu čini više elemenata i da moraju biti upoznati s time.

U odgojnim predmetima važan je i pristup radu, odgojni elementi jer i sami predmeti nose to ime: glazbena KULTURA, likovna KULTURA i tjelesna i zdravstvena KULTURA; zato je potrebno osvijestiti roditeljima da skup svih tih elemenata čini ocjenu.

Roditelji ne bi trebali pričati djetetu kakvi su oni bili učenici i kako „priznaju, dopuštaju“ samo petice jer kroz životnu prizmu ocjena nas ne čini čovjekom niti je ona mjerilo naše budućnosti i sreće.

Ocjena je samo slika kako je u zadanom trenutku učenik nešto usvojio ili nije i ona je jednako važna učitelju, roditelju i djetetu. Zato ocjena mora biti javna i dobro objašnjena.

Ponekad je ocjenjivanje dobro prepustiti razredu (uz prisutno zašto? kod objašnjavanja ocjene), jer kroz godine iskustva pokazalo se da su to i najobjektivnije ocjene, najpoticajnije i najiskrenije ocjene koje učenici pamte u svom školovanju.