Sigurna sam da će neki roditelji zaključiti da je to odraz prezaštitničkog i prepopustljivog odgoja te će reći da njima samima nije padalo na pamet da se suprotstave svojim roditeljima. Danas, uz znatno veće znanje većine roditelja o odgoju, uz veliki pristup informacijama, nekima se može učiniti da u tome leži uzrok neposluha i prijetnji njihove djece. Neki roditelji se ozbiljno plaše postupaka vlastite djece.

U čemu je onda tajna – uz učenje o pravima, izuzetno je važno da se paralelno s tim uči i o odgovornosti koja ta prava donose te o posljedicama naših izbora. Ako znam da imam izbor i prava, moram znati da imam i odgovornost uz to. Naravno, djeca nemaju istu odgovornost kao što imaju odrasli, međutim, iznimno je važno da odmalena uče kako njihovi postupci imaju različite posljedice. Pri tome bih naglasila da to ne znači da su djeca odgovorna kako će se drugi osjećati niti su ona ta koja mogu odrediti hoće li se netko osjećati  loše ili ne zbog njihovih postupaka. Ipak, djeca imaju odgovornost koju ćemo pokušati približiti kroz primjer.

David je 10-godišnji dječak koji je vrlo drag, umiljat, mazan, pametan. Silno se voli igrati i u igri je iznimno maštovit zbog čega je omiljen u društvu. Problemi učestalo nastaju kada mu odrasla osoba postavi neki zahtjev. Zapravo, između njega i njegovih roditelja, posebice s majkom, konfliktne situacije nastaju svakodnevno oko naizgled bezazlenih stvari.

- Davide, kako je danas bilo u školi? – pita ga mama. 
- Pusti me na miru, što me sad to pitaš! – odrešito odgovara David. 
- Jel’ se nešto dogodilo u školi? Imaš li kakvu domaću zadaću? – pita ga dalje strpljivo mama, pokušavajući ignorirati njegov prethodan ton. 
- Što me sada tu piliš?! – ljutito odgovara David. – Zlostavljaš me, ti si zločesta, pusti me, zvat ću policiju da te odvedu!

U ovom trenutku mama se osjeća prilično frustirano, napeto, živčano, ljutito, tužno i razočarano što njezin sin tako razgovara s njim. Ljutito i na rubu suza, mama mu kaže: 
Već sam ti 100 puta rekla da ne možeš se tako razgovarati sa mnom! Danas nema kompjutora!

Za par minuta, David joj kaže: Mama, oprosti.. i najnježnije je zagrli. 
Mama se rastopi, potpuno izgubljena u situaciji, ne zna više što da kaže i misli, pa ga nježno zagrli i poljubi.

Što se dogodilo u ovoj situaciji između mame i Davida? Iz nekog razloga, koji ne možemo zaključiti iz ovih par redaka, David je snažno reagirao na mamino najobičnije pitanje. Da li mu se nešto dogodilo u školi zbog čega je tako loše raspoložen? Da li svakodnevno tako reagira na ovo pitanje? Da li ne voli pisati zadaću jer uvijek misli da će nešto krivo napisati? Da li mu se ne da razmišljati o školskim obavezama odmah po završetku škole već ima potrebu se malo odmoriti pa onda se vratiti na školske obaveze? Da li je umoran, gladan? To su pitanja koja mogu roditelju pomoći da dođu do uzroka zašto se dijete tako ponaša, odnosno razgovara.

A kako bi se Davida moglo naučiti o uzrocima, izborima i posljedicama njegovog ponašanja? Primjerice ovako:

- Davide, kako je danas bilo u školi? – pita ga mama. 
- Pusti me na miru, što me sad to pitaš! – odrešito odgovara David. 
- Baš ti se ne da sada odgovarati na to pitanje i želiš da te pustim na miru! – empatički, bez kritiziranja, odgovara mama i dodaje: – Vrlo bi rado znala kako ti je bilo u školi danas i što imaš za zadaću, ali možemo to ostaviti i za kasnije.

David šuti. Ulaze u auto. Dolaze kući. Nakon pola sata, mama kaže: 
- Davide, vrijeme za domaću zadaću. 
- A neee. Pisat ću je za pola sata. – odgovara David. 
- Vjerujem da ti se ne da pisati zadaća sada, ali vrijeme je za to. Možeš izabrati odmarati se još 10 minuta pa onda pisati zadaću ili možeš izabrati da odmah ideš pisati zadaću. Što biraš? – mama mu daje izbor. 
- Pisat ću zadaću za pola sata. 
- Davide, znam da želiš pisati zadaću tek za pola sata, ali to nije izbor. Možeš izabrati ići pisati zadaću za 10 minuta ili možeš izabrati pisati zadaću odmah. Što biraš? – strpljivo, ali odlučno govori mama. 
- Za 10 minuta! – odgovara David. 
- U redu, očekujem onda da ćeš se za 10 minuta ustati, otići u svoju sobu i napisati zadaću. 
- Aha.

Nakon 10 minuta David ne odlazi u sobu. Mama dolazi i kaže: 
- Davide, izabrao si da pišeš zadaću za 10 minuta i da ćeš sam otići u sobu. Vidim da to nisi učinio. U čemu je problem? 
- Ne da mi se pisati zadaću, to je dosadno. Želim se još igrati pa ću onda pisati zadaću. 
- Znam da bi se i dalje htio igrati igrice, ali to više nije moguće. Možeš izabrati ići sada pisati zadaću kako si rekao da budeš pa ćeš nakon što napišeš zadaću imati vremena igrati se igrice ili možeš izabrati da sada ne ideš pisati zadaću i onda biraš da se ne igraš igrice više danas. Niti sada nisi poslije. Što biraš? – strpljivo, ali odlučno pita mama.

David se nevoljko ustaje i namrgođen odlazi u sobu. Nakon što je napisao zadaću, dolazi je pokazati mami i veselo obznanjuje kako je sada vrijeme za igricu.

Ako Vam je ovaj članak probudio neka pitanja vezano za Vaše dijete na koja teško sami dolazite do odgovora, možete se javite u Centar Proventus u kojem se nalazi tim stručnjaka koji se zadnjih nekoliko godina bave pitanjima vezano za roditeljstvo, odgojem, dječjim razvojem i mnogim drugim temama iz svakodnevnog obiteljskog života.

Članak preuzet s portala:http://www.klinfo.hr