INTERVJU S RAVNATELJICOM ŠKOLE,  RAHELOM BLAŽEVIĆ

Koliko učenika ima u školi?

- Škola broji 170 učenika,  raspoređenih u 14 razrednih odjela.

Recite nam nešto o sebi.

Rođena sam u Varaždinu, a cijelo djetinjstvo provela sam u Donjoj Voći gdje sam završila osnovnu školu. Nakon toga pohađala sam Medicinsku školu u Varaždinu (jer je onda bio takav obrazovni sustav u kojem je trebalo najprije završiti opću srednju školu, a poslije se biralo matično zanimanje). Po završetku dvije godine opće škole upisala sam se u današnju Prvu gimnazijuVaraždin, smjer koji se zvao suradnik u odgojno- obrazovnom procesu, a potom sam upisala Filozofski fakultet u Zagrebu i tamo završila studij koji se tada zvao Jugoslavenski jezici i književnosti. Prije završetka studija zaposlila sam se u ovoj školi i započela raditi (odmah na početku nisam radila kao učiteljica Hrvatskoga jezika već sam predavala različite predmete), a kad se ukazala potreba za radno mjesto učitelja Hrvatskoga jezika, u početku na pola radnog vremena, a kasnije puno radno vrijeme, prešla sam na novo radno mjesto. Na tom mjestu sam radila 5 godina, a iza toga sam imenovana ravnateljicom. Upisala sam i postdiplomski studij Metodike nastave hrvatskog jezika i književnosti i do dana današnjeg nisam magistrirala iako sam položila sve ispite jer su me privatne , profesionalne i druge obveze u tome spriječile. Ali,nikad nije kasno, možda jednom i to privedem kraju radi sebe same.

Privatno sam udata i majka dvoje djece, živim u Varaždinu. Predsjednica sam Gradskog društva Crvenog križa Ivanec, podpredsjednica Županijskog društva Crvenog križa, članica Skupštine Hrvatskog Crvenog križa, Hrvatsko-slovenskogi Hrvatsko-kineskog društva prijateljstva, HDZ-a ,a svojevremeno sam bila podpredsjednica Općinskog vijeća i članica Poglavarstva Općine Donja Voća, voditeljica Caritasa Župe Donja Voća u ratno vrijeme…

Zašto ste se odlučili za zanimanje prof. Hrvatskog jezika?

U osnovnoj školi sam imala jednog divnog učitelja Hrvatskog jezika, Ivana Hudoletnjaka, koji je razvio tu ljubav prema hrvatskom jeziku i književnosti kao i moj pokojni otac koji je jako volio čitati knjige (imao je veliku kućnu biblioteku) i uvijek me poticao da čitam. Tako se od najranije dobi počela razvijati ljubav prema književnosti, a u srednjoj školi profesorica Emina Gomaz u gimnaziji je to još više produbila svojim posebnim pristupom književnom djelu i jeziku pa je bilo prirodno da to i studiram.

 Zašto ste se prijavili za posao ravnateljice?

Zapravo se nisam prijavila za posao ravnateljice nego sam bilapozvana. Tijekom porodnog dopusta, kad sam rodila svoje prvo dijete, započele su ozbiljne promjene u bivšoj Jugoslaviji koje su upućivale na to da će se Jugoslavija raspasti i da će se stvoriti samostalna država Hrvatska. Bivši ravnatelj iz Bosne i Hercegovine je odlučio otići u vrijeme tih promjena i nije imao tko biti ravnateljpa je tadašnji školski odbor imenovao g. Taučera zamjenikom ravnatelja. On je tu funkciju prihvatio na kratko vrijeme od svega na dva mjeseca a kad je meni trebao isteći porodni dopust, nazvao me i zamolio bih li došla raditi ali ne više kao učiteljica nego kao ravnateljica. Isprva nisambila baš sigurna bih li ja to mogla, međutim ,on je bio jako uporan i uvjeravao me da bi domaća osoba trebala biti ravnatelj, da su godinama ravnatelji bili neki ljudi koji su dolazili iz različitih krajeva i da bi sad bilo vrijeme u kojem bi ravnatelj trebao bitiiz Voće. Razmišljala samo tome desetak dana i na kraju ipak odlučila da ću , po povratku na posao, ipak doći na mjesto ravnateljice. Školski odbor me imenovao vršiteljicom dužnosti, no nisam odmah bila ravnateljica jer još nisam ispunila kvotu od pet godina radnog iskustva. Imenovana sam na samo nekoliko mjeseci koliko je to po zakonu tada bilo moguće, a nakon toga je bio raspisan natječaj na koji sam se prijavila. Bila sam među najmlađim ravnateljicamau državi. Ujedno sam još neko vrijeme za ravnateljskog mandata radila i u nastavi.

Kakav je posao ravnateljice? Što ona radi?

Posao je iznimno odgovoran zato jer imamo u dva odvojena objekta 170 učenika i 45 zaposlenika. Velika je odgovornost za njihovu sigurnost, zdravlje, uvjete rada, da sve bude u najboljem redu. Posao je i vrlo zahtjevan jer on ne podrazumijeva samo da osiguravaš materijalne uvjete, podrazumijeva i stručni dio posla kao što je praćenje radaučitelja, suradnja s ministarstvom, županijom, osnivačem i mnoštvom drugih institucija.Tu je i stručno usavršavanje , planiranje programa rada škole, poslovi kompletne organizacije rada škole (plan dežurstava učitelja, prehrane, imenovanja razrednika, vođenje sastanaka, suradnja s Vijećem učitelja,Vijećem roditelja i učenika...). Na kraju godine se piše izvješće o radu kroz godinu. Posao je zahtjevan, ali i kreativan i sadržajno raznolik.

Što je najzanimljivije u Vašem poslu?

Najzanimljivije je raditi godišnji plan, kad se prvi puta za predstojeću školsku godinu susretneš s učiteljima i učenicima i čuješ njihove ideje koje moraš posložiti u plan za cijelu godinu unaprijed.Zanimljivo mi je i otići na nastavu i vidjeti kako se mladi stručnjaci pripremaju za nastavu, kakvi će oni biti učitelji u budućnosti. Još je zanimljivo vidjeti što učenici rade, ići na priredbe, vidjeti napredak, pratiti učenike na natjecanjima...

Kada nešto radite, napravite li više nego što se traži?

Ponekad napravim i poslove umjesto nekoga drugoga jer mislim da čovjek na svojem radnom mjestu ne može biti ograničen samo na ono što je njegov dio posla, nego smo mi, zapravo, u jednoj školi kao jedan tim i moramo si međusobno pomagati, zajedno surađivati. Tako, ako vidim da učitelji imaju više posla, onda nekad napravim onaj dio posla koji je njihov. Ako treba pomoći u tajništvu, potrudit ću se i njima pomoći. Sklona sam tome da napravim više nego što je moj dio posla i to mi se uvijek vrati kroz sitne pažnje mojih zaposlenika prema meni.

Jeste li ikada napravili nešto zbog čega ste požalili?

Jednom prilikom, kad sam bila imenovana za ravnateljicu, tijekom jedne noći imala sam telefonski poziv da hitno moram doći na sastanak u staru školu. To je bilo u 12 sati u noći i kako je to bilo ratno vrijeme, a takvih sastanaka je već bilo, brzo sam se spremila (tad sam još živjela kodmame) i sama otišla na taj tzv. sastanak. Međutim , kad sam se približila prostoru stare škole, vidjela sam da tamo nema nikoga, da me nitko ne čeka. Nema onih ljudi koji su inače sa mnom dolazili na sastanke i u tom trenutku sam se prestrašila jer sam mislila me netko pozvao s namjerom da mi naudi. To je bila jedina moja „početnička“ pogrješka što nisam čekala službeni poziv, a koja je mogla i kobno završiti.

Koji su vam najveći izazovi na poslu?

Najviše se bojim, kad ugovorim neke poslove, hoće li naš osnivač ili institucije na koje smo se mi prijavili s nekim svojim projektom , taj projekt i podržati te hoćemo li na vrijeme dobiti osigurana sredstva da možemo našim izvođačima to onda i platiti. Nekako se najviše bojim ugovora na koje stavim svoj potpis, a da onda nešto ne pođe po krivu i da ne budem u mogućnosti to realizirati onako kako je ugovorom zacrtano. Ponekad ne možemo baš sve napraviti prema ugovoru, a onda roditelji počinju prigovarati iako je učenicima sve osigurano da nastava normalno ide dalje.

Je li teže biti učiteljica ili ravnateljica?

Mislim da je jednako teško biti i učiteljica i ravnateljica. Ravnateljica ima samo nešto više odgovornosti nego učiteljica, ali je u svakom slučaju ljepše biti učiteljica nego ravnateljica jer si u stalnom kontaktu s učenicima , gledaš kako svakodnevno napreduju a kroz njihov napredak mijenjaš i sebe… Kao ravnateljica više si u dodiru s odraslima nego s djecom i udaljiš se od onoga što si studirala…

Jeste li ikada pomislili da bi možda mogli postati ravnateljica tijekom djetinjstva ili školovanja?

Ne, nikad nisam razmišljala o tome da bih mogla postati ravnateljica. Uvijek sam se vidjela kao učiteljica Hrvatskog jezika koja voli književnost i voli svoj jezik. Mislila sam da ću napredovati kao vrijedna i kreativna učiteljica u svojem zvanju; imala sam izuzetne preporuke mojih profesora s fakulteta i savjetnice za Hrvatski jezik kad sam se prijavila za rad u dopunskoj školi u inozemstvu. No, moj me kolektiv pozvao u posebno kriznom vremenu na ovu dužnosttako da je ljubav prema domovini i rodnom kraju prevagnula i dovela me na mjesto ravnateljice u školi koju sam sama pohađala. Takva se prilika ne pruža često u životu i ne može se i ne smije odbiti.

Koje kvalitete tražite kod učitelja?

Učitelj, kad se prijavi na određeno radno mjesto, treba imati potrebnu stručnu spremu ali i druge ljudske kvalitete . Dakle, struka je jedan preduvjet za zapošljavanje, međutim, imam običaj da svaku novu osobu koja se javi kod nas na natječaj, pozovem na razgovor. Želim svakog novog učitelja osobno upoznati jer kroz taj kratki intervju ipak se mogu prepoznati i neke druge kvalitete kod osobe. To moraju biti ljudi koji vole djecu, koji imaju razumijevanja i to se jednostavno u onom prvom kontaktu i u razgovoru s učiteljem može i prepoznati jer učitelja želim upozoriti da dolazi u specifične okolnosti. Iako sam ravnatelj ne može utjecati na izbor jer konačni izbor učitelja ovisi o potvrdi školskog odbora.

Nedostaje li vam rad s učenicima u razredu?

Naravno da mi nedostaje. Svatko tko je po svom prvotnom zanimanju učitelj, ako počne u određeno vrijeme raditi nešto drugo što nema veze s njegovim matičnim zanimanjem, osjeća nedostatak rada s učenicima u razredu. Zato volim, kad naša učiteljica Hrvatskog jezika ima neku obavezu, doći na zamjenu i vidjeti kako danas djeca uče Hrvatski jezik i književnost. Ali ne samo to. Općenito volim ići na nastavu, a naročito mladim učiteljima koji su tek prvi puta došli u sustav i kojima treba pomoć.

Kakvi su vaši ciljevi u  školi, mislite li je još modernizirati?

Da, jer znanost i tehnologija svakodnevno napreduju i u svakom slučaju se trebamo tome prilagoditi. Moramo svakako na našoj školi popraviti fasadu, zamijeniti krovište, izgraditi školsku dvoranu, urediti i potkrovljejer naša knjižničarka i pedagoginja, pa i samo naše tajništvo i zbornica postaju sve zatrpaniji. Trebamo dodatni prostor jer nemamo gdje održavati program male škole, iako će se sad uskoro uvesti i deveterogodišnjaškola. Nemamo devetu učionicu, a u svakom slučaju bih željela taj tavanski prostor funkcionalnije iskoristiti tako da gore dobijemo veliki prostor za knjižnicu, ured za pedagoginju, još jednu učionicu… Ni u kojem slučaju nećemo odustajati od modernizacije. Razmišljam o uvođenju digitalne škole jer taj projekt je u nekim hrvatskim školama započeo, a naravno da ćemo se i dalje prijavljivati na takve natječaje europskih fondova i našeg ministarstva te svih onih koji nude da škola bude suvremenija, modernija i pristupačnija današnjim generacijama.

Biste li ikada u našu školu uveli uniforme i ormariće gdje bi djeca mogla imati svoje stvari?

Što se tiče uniformi, nikako nisam za taj pristup jer mislim da je prošlo to vrijeme da se svi moramo jednako oblačiti i da socijalne razlike među djecom nisu toliko velike da bi se primijetilo je li netko bolje ili lošije obučen. Djeca su danas susretljiva i ne obilježavaju se garderobom. Definitivno ne bih uvela uniforme u školu, a što se tiče ormarića, mislim da bi to bilo praktično i dobro da svako dijete u školi ima svoj ormarić u kojem bi moglo odložiti stvari koje mu ne trebaju svakodnevno nego samo povremeno tijekom tjedna (npr. papuče, oprema za TZK, mapa za Likovnu kulturu, Tehničku kulturu…). U svakom slučaju bi bilo lijepo, dobro i praktično da svaki učenik ima svoj ormarić u kojem bi imao svoje stvari. To već neke varaždinske škole imaju jer je Grad Varaždin za to osigurao sredstva. Naš osnivač, Varaždinska županija, još uvijek nije o tome razmišljala jer ti ormarići su dosta skupi pošto svatko moraimati svoj ključ. Vjerujem da ćemo ih u budućnosti imati.

Kako bi postupili da se dogodi sukob među učenicima?

Često se nalazim u situaciji da moram rješavati neke sitne probleme koji su nastali upravo zbog sukoba među učenicima u školi. Međutim, to nikad nisu nekakvi sukobi u kojima bi se djeca ozlijedila. To su većinom verbalni sukobi ili manje međusobne razmirice , ali mislim da je sve to dio vašeg odrastanja i da s učenicima, prije svega, treba razgovarati i treba pokušati na miran način riješiti sukob. Izričito sam protiv kažnjavanja učenika i protiv pisanih i usmenih ili bilo kakvih kazni jer mislim da se u razgovoru s učenicima može sve riješiti i više toga postići. Tu naša pedagoginja i učitelji besprijekorno utječu na učenike kroz različite radionice pa tučnjava i sličnih fizičkih sukoba niti nemamo.

Jeste li član ikakve društvene mreže?

Jedno vrijeme sam imala Facebook - profil, međutim onda su mi se na tom profilu događale neugodne situacije, javljali su se nekakvi komentari koji su bili vezani za rad škole i dobivala sam različita provokativna pitanja, nedobronamjerna pitanja. Tad sam odlučila da ću ukinuti svoj Facebook- profil jer nisam mogla odgovoriti na sva pitanja koja su mi postavljali svi zainteresirani. Nemam dovoljno vremena za neku aktivnost na društvenim mrežama, volim se družiti s ljudima u osobnom kontaktu. Jedino imam svoj mail koji je privatni i službeni. Ako me netko želi nešto pitati, to može učiniti preko maila ili telefonom a najdraži mi je osobni kontakt.

Po čemu se razlikujemo od drugih škola?

Mi se u mnogo čemu razlikujemo od drugih škola. Prije svega, naša škola je na području posebne državne skrbi što joj je i donijelo status škole s otežanim uvjetima rada (znači da je škola daleko od županijskog središta, učenici su dosta udaljeni od škole ... ). Razlikujemo se i po pristupu učenicima i roditeljima što je potvrdilo istraživanje Nacionalnog centara za vanjsko vrednovanje obrazovanja gdje su roditelji, učenici i učitelji trebali ocjenjivati svoju školu, učitelje, ravnatelja, a mi smo dobilivrlo visoke ocjene i nalazili smo se u svega 20% onih hrvatskih škola koje su takve ocjene dobile odroditelja i učenika . Na to sambila jako ponosna i veseli me da su i učenici i roditelji prepoznali da smo mi dobra škola i da brinemo na prepoznatljiv način o njihovoj djeci, obrazujemo ih i odgajamo najbolje kako znamo i možemo u našim uvjetima.

Kakvi su bili vaši učitelji u školi?

Kad sam ja bila učenica u osnovnoj školi, svih svojih učitelja se sjećam kao dobrih učitelja. Ne bih mogla ništa loše reći o njima iako jeu tadašnje vrijeme bilo dozvoljeno da djeca u školi dobiju batine ako su bili zločesta, puno više se dijelilo jedinica ako su bila nemarna. Međutim,nemam nikakvih loših iskustava sa svojim bivšim učiteljima. Dapače, neki od tih učitelja postali su i moji kolege (gosp. Silvije Taučer i gđa. Anica Taučer , gosp. Žulj,gosp. Hudoletnjak …).

Što biste poručili našim učenicima, a što učiteljima?

Učenicima bih poručila neka doista s veseljem i radošću dolaze svaki dan na školska vrata jer vjerujem da su i oni prepoznali koliko je obrazovanje vrijedno u današnjem izmijenjenom svijetu. Neka u tih svojih prvih 15 godina života budu djeca koja imaju i svoje obveze prema trudu svojih roditelja i učitelja. Učiteljima bih poručila da budu dobri prema učenicima, da se sjete toga da su i oni nekad bili djeca i učenici. Također da budu profesionalni u svakom svojem postupanju i pravedni u ocjenjivanju, kreativni i vrijedni u radu i dobri članovi tima spremni za suradnju na dobrobit voćanske djece i prosperitet naše lijepe domovine.

Zahvaljujemo Vam na danom intervjuu i nadamo se da će se ostvariti svi budući projekti škole i Vaše želje da škole bude  još bolja, naprednija i modernija .

Intervju vodile: Dijana Kralj i Doris Bolčević, 7.a