Draga djeco, poštovani roditelji i učitelji, poštovani gosti i uzvanici, najsrdačnije vas pozdravljam u zelenoj, pitoresknoj Donjoj Voći u ime svih učenika, zaposlenika i u svoje ime i želim vam dobrodošlicu u našu staru školu. Možda vam na tvrdim klupama neće biti najugodnije, ali vjerujem da ćemo vam sadržajnim programom u kojem će sudjelovati sve generacije sadašnjih i bivših učenika naše škole, kompenzirati neudobnost.

Iznimno nam je drago da danas možemo ovdje među nama pozdraviti:

1.Varaždinskog biskupa, mons. Josipa Mrzljaka

2. Zamjenika župana Varaždinske županije, gdina. Alena Kišića

3. Načelnika Općine Donja Voća, gdina. Krunoslava Jurgeca

4. Bivše ravnatelje ove škole- gdina. Stjepana Siročića

                                                       gdina. Ivana Hudoletnjaka

                                                           gđu. Nevenku Bareta

                                                           gdina. Silvestra Taučera

naše umirovljenike ali i bivše zaposlenike, članove Školskog odbora i Vijeća roditelja, dugogodišnje i sadašnje školske dobročinitelje koji podupiru naše projekte, ravnatelje županijskih škola, prijatelje iz susjedne Slovenije i pobratimljene općine Zlatoličje, bivše načelnike, osobe iz političkog života naše županije – dvjema riječima- sve okupljene (Puno vas je i ne mogu sve pojedinačno nabrojiti)

Dobro nam došli na proslavu „150 godina školstva na Voći“  (Namjerno smo je tako nazvali s prijedlogom „na“)

Eto , sastali smo se da proslavimo 150 godina školstva na Voći jer službeno vođenje školske spomenice započinje 1866. godine pa su onda i tu godinu moji prethodnici tumačili kao godinu osnutka škole u voćanskom kraju, a ja sam tu tradiciju i nastavila. No,u razgovorom s povjesničarkom, dr.sc. Suzanom Jagić doznala sam da se ona bavila sustavnim proučavanjem povijesti školstva u ivanečkom kraju te svojim istraživanjima u Državnom arhivu u Zagrebu otkrila podatak da počeci školstva u voćanskom kraju sežu još  gotovo dvadesetak godina ranije.Tako vrijedni istraživači povijesti poput dr.sc. Suzane Jagić čiji je otac bio Voćanac, a stric bio i ravnateljem ove škole, dolaze do novih podataka pa ćemo za naše buduće proslave koristiti najnovija povijesna znanstvena istraživanja.

Malo ću se našaliti pa reći da ćemo onda kroz 3 godine proslaviti 170 godina školstva na Voći tako da do tada stignemo napraviti i tu, našu dugo očekivanu športsku dvoranu, o kojoj pričamo već godinama, i za koju je škola opunomoćila Varaždinsku županiju u poslovima izgradnje još 2006. godine. Županija je financirala projektnu dokumentaciju za dvoranu od 600 m2 , a zatim platila i preprojektiranje za dvoranu od 800 m2, ali gradnje još uvijek nema. Vjerujemo da će se u sadašnjim okolnostima pronaći dovoljno političke volje da mladi ljudi ovog kraja i ova djeca dobiju i primjerene uvjete za nastavu Tjelesne i zdravstvene kulture; za korisno provođenje slobodnog vremena zimi, a mi ostali prostor za održavanje kulturno-umjetničkih i sličnih manifestacija.

Nemojmo zaboraviti da smo prije nekoliko godina imali misu za sve bivše učenike naše škole koji su poginuli ili izvršili samoubojstva, a njihov broj je za tako malu sredinu prevelik. Nepovratno izgubljene mlade živote ne možemo više vratiti, ali drugima koji su odlučili ovdje ostati, dužni smo pružiti više nego što smo im do sada pružili.

 No, svakako želim naglasiti da je Varaždinska županija ulagala puno u škole na svojem području pa tako i u našu školu te zahvaljujem pročelniku Ureda za znanost, obrazovanje i sport, gdinu. Miroslavu Huđeku,  koji je potaknuo uključivanje škole u nekoliko projekata energetske učinkovitosti te smo samo u ovoj godini ostvarili tri značajna projekta – izvršili smo rekonstrukciju cjelokupnih električnih instalacija, ugradili dizalicu topline te oličili školu što je vrijedilo oko 1 000 000,00 kn. Naravno, županija je osigurala svoj dio dok je prethodnih godina rekonstruiran sanitarni čvor, uređena kuhinja i blagovaonica te zamijenjena vanjska stolarija. Sada želimo rekonstruirati tavanski prostor.

 Ulaže se uvijek ponešto i u nastavnu opremu i namještaj, u informatizaciju iako sve više stručnjaka potvrđuje da sva ta suvremena tehnologija – interaktivne ploče, digitalni projektori, tableti i  računala, zapravo, ne donose veliku mjerljivu korist pa sam nedavno pročitala izjavu jednog australskog ravnatelja škole koji je rekao “ako moram birati između kupnje laptopa za cijeli razred ili zapošljavanja jednog učitelja, odabrao bih učitelja svaki put.“ I u potpunosti se slažem s njim jer sada mogu vidjeti kako je dobro imati u školi još tri osobe – dvije pomoćnice u nastavi koje su po struci učiteljice, a preko programa Zavoda za zapošljavanje imamo i mladu ekonomisticu u tajništvu. One su nam dragocjeni ljudski kapital koji je neusporediv s bilo kakvom tehnologijom!

Naravno, i ovo su programi na koje se prijavila naša županija i omogućila učenicima, koji imaju posebne potrebe, njihove pomoćnike,  i bit će jako teško ako dođe trenutak u kojem neće više biti takvih mogućnosti jer smo se svi na njih navikli, oni su postali sastavni dio timova naših škola i s njima funkcioniramo lakše i bolje.

No, da bismo funkcionirali još bolje, potrebno nam je zapošljavanje socijalnog pedagoga s punim radnim vremenom jer i Zakon o OŠ propisuje da svaka samostalna škola mora imati pedagoga, a mi to još uvijek, zbog stalne zabrane zapošljavanja, nemamo. Naša socijalna pedagoginja u svega pola radnog vremena mora stići odraditi mnoštvo radionica i riješiti puno problema u školi koja se nalazi na području od posebne državne skrbi i ima status škole s otežanim uvjetima rada.

Stoga apeliram na županiju da nam pomogne i u rješavanju ovog problema kao što se založila i da, nakon dugog niza godina, uspostavimo i radno mjesto knjižničara te povećamo radno vrijeme kuharice na puno zbog uvođenja dvaju obroka i zahtjeva da se naši učenici u školi zdravije hrane što nije bilo moguće odraditi u svega 4 h dnevno.

Eto, na kraju još da zahvalim i za uvođenje dugoočekivanog prijevoza učenika iz udaljenih i raštrkanih zaselaka što je konačno realizirano na početku ove školske godine.

Osim sa županijom, ističem da kao institucija imamo dobre odnose s drugim poslovnim suradnicima, s našim Ministarstvom, Općinom, vanjskim članovima Školskog odbora i Vijećem roditelja, s roditeljima općenito, koji se odazivaju na roditeljske sastanke, prate rad i postignuća svojeg djeteta kroz bilješke u e-dnevniku, dolaze na individualne konzultacije i slično. Iako su ponekad susrećemo i s neobičnim zahtjevima roditelja, sve se može riješiti.

Zahvaljujući mojem timu koji je spoj mladosti i zrelosti, sve naše probleme koji se u jednom takvom sustavu kroz koji svakodnevno prolazi 170 učenika (a uz njih 340 roditelja, 340 baka i djedova, starije braće i slično koji svi imaju nešto reći o obrazovanju kao i o nogometu, npr.) rješavamo na najbolji mogući način, stručno i kompetentno, utemeljeno ne samo na zakonima i pravilnicima već i na velikoj dozi ljudskosti i razumijevanja svih onih problemčića i poteškoća koje odrastanje  donosi sa sobom. Pa ne možemo sa svaku sitnicu odmah kažnjavati!

Od prvog trenutka , otkako sam postala ravnateljica, isticala sam da  škola ne može biti usmjerena samo na postizanje izvrsnih rezultata u znanju na testovima vanjskog vrednovanja već da bi i oni koji ta testiranja provode  trebali uzeti u obzir velike razlike među sredinama iz kojih učenici dolaze, spremnost na učenje te socijalni i emocionalni razvoj, sposobnosti i teškoće u vezi s učenjem, temperamentom, interesima i sklonostima.

Nažalost, u odgoj u ranom djetinjstvu unijeli smo više domaćih zadaća, zadatke za čije rješavanje treba dugo sjediti, radne listove, rad za računalom, dulji školski dan, manje vremena za odmor što je izazvalo sve više frustracija i kod učenika pa i kod roditelja. Usmjerenost na memoriranje nepovezanih činjenica dovelo je do toga da učenici ne mogu sve to savladati jer ne vide svrhu učenja, varaju na testovima, a srednjoškolci i studenti okreću se stimulirajućim sredstvima i drugim stimulansima za uspješnost.

Tako cijeli proces učenja gubi vrijednost.

Stoga smo mi u našoj školi stavili naglasak na učenika kao biće, a ne na akademski aspekt. Mi nastojimo mjeriti razvoj učenja tijekom samog iskustva učenja pa to obuhvaća ono što je učenik rekao, nacrtao, opisao, osjetio, pjevao, glumio, izradio,  eksperimentirao, pokazivao ili na koji drugi način izrazio unutar realnog konteksta učenja jer znamo da mnogi naši učenici neće imati kod kuće pomoć, ne mogu ići na instrukcije i da mi sami moramo u školi odraditi najviše koliko možemo i stvoriti učeniku takvu okolinu za učenje iz koje će najviše profitirati, izgraditi međusobno povjerenje kako bi naši učenici izašli iz OŠ i gradili uspješne odnose s drugima, smisleno služili zajednici, bili emocionalno stabilni, etički se ponašali i imali razinu znanja koja im omogućava nastavak školovanja. To podrazumijeva  učenje u atmosferi  povjerenja i sinergije između ravnatelja, učenika i učitelja, razvoj unutarnje motivacije za učenje, međuljudske odnose ispunjene zadovoljstvom, ljubav prema domu i domovini i svojem pozivu a u konačnici rezultira školom „veselih i sretnih đaka“ i zadovoljnih zaposlenika.

Naravno, i nizom učenika koji će kasnije postati punopravni članovi ovog složenog i izmijenjenog svijeta.

A da to naši bivši učenici i jesu potvrđuju završetkom srednjih škola i fakulteta. Mnogi su postali izvrsni majstori, poduzetnici koji su otvorili vlastita poduzeća (npr. načelnik), 25 bivših učenika postali su profesori i učitelji, četvorica su postali svećenici i peti je na putu da to postane; troje ih je postalo liječnicima, imamo i dvije doktorice znanosti (jedna je među nama kojoj sam bila i razrednica); mnogi su dipl. ekonomisti, socijalni radnici, ima i arhitekata, inženjera, logističara, nutricionista, pravnika i gotovo da i nema naših učenika koji nisu uspjeli završiti barem neku srednju školu, a oni ambiciozniji, i kojima su to materijalne mogućnosti dozvoljavale -  i fakultete.

Stoga sam jako ponosna na njihove uspjehe – jer oni su i naši uspjesi!

Kao ravnateljica, rukovođenje shvaćam „međuljudskim odnosom“ kako sam naučila na edukacijama dr. Brajše i na nizu drugih edukacija za ravnatelje u organizaciji naše županije ili drugih institucija.

Školu uvijek nazivam „ svojom“ i doživljavam je kao svoj drugi dom. Nastojim činiti za moje učenike i zaposlenike sve ono što je predviđeno u mojem opisu posla ali i „male stvari s velikom ljubavlju“ kako je rekla Majka Tereza i to mi se uvijek vraća. Veselim se i nagrađujem njihove uspjehe, pohvaljujem ih i pokudim kad to zaslužuju. Držim se načela da je uspjeh određen onim što daješ, a ne onim što imaš i „kad su vrijednosti jasne, donošenje odluka je lako“. Ono što mi je važno dio je i  mojeg svakodnevnog života i znam da uspjeh ne može biti zajamčen nego mora biti zarađen. Ne nabrajam tuđe pogreške nego tražim načine da ih popravim. Od svojih zaposlenika tražim ono što i sama cijenim – empatiju, inicijativu, prilagodljivost, upornost, objektivnost, standarde i etičnost u poslovanju, poštovanje, domoljublje, odgovornost, a želim a da s takvim kvalitetama i naši učenici odu u život. Preko stotinu prekrasnih uspješnih projekata za koje smo dobili mnoštva priznanja od lokalne, županijske, državne i međudržavne razine koja ste mogli vidjeti na izložbi, u spomenicama, na zidovima naših škola, na našoj web stranici potvrđuju da smo dobra škola koja ima budućnost ako u ovim krajevima bude djece.

Osim obrazovnih proveli smo niz humanitarnih projekata, otišli na mnoštvo izleta, predstava, putovanja, družili se s roditeljima, dobročiniteljima i učenicima na našim piknicima u prirodi, sudjelovali smo na vjerskim događanjima, posjećivali tvornice, organizirali kulturne manifestacije u našem mjestu, likovne izložbe, kiparske i slikarske radionice, promocije knjiga, gostovanje književnika i kazališnih družina i magičara, primili smo u školi kardinala Stepinca, biskupe Jezerinca,Culeja i Mrzljaka; ministra V. Strugara, predsjednika Stjepana Mesića, generala Mladena Markača i mnoge druge znamenite ljude, svirala nam je znamenita gitaristica Ana Vidović i harfistice; položili smo cvijeće na grob prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, sakupljali smo etnografsko blago i uređivali okoliš, iz šume „Lukavec“ iznijeli smo 80 t smeća, organizirali smo višednevna ljetovanja na Obonjanu i Rabu, „Školu u prirodi“ na Rabu, „Školu plivanja“ u Varaždinskim Toplicama i Varaždinu, posjetili smo restauratorsku radionicu u Ludbregu, hidrocentralu u Svibovcu, „Oltar domovine“, Muzej krapinskog pračovjeka, sve lijepe destinacije u najbližem i širem zavičaju sve do Našica, Đakova i Vukovara do Makarske i rodnog mjesta Andrije Kačića Miošića, do Dubrovnika i Krka, Gorskog kotara i Plitvičkih jezera, a najviše puta pohodili smo hrvatsku prijestolnicu – Zagreb i nama najbliži Varaždin.

Naši učenici bili su na niz državnih natjecanja u likovnom i literarnom izričaju, 7 puta bili smo sudionici državne smotre učeničkog zadrugarstva, 2 puta zastupali smo Varaždinsku županiju na državnom natjecanju iz njemačkog jezika, bili smo dio ekipe koja je sudjelovala na državnom natjecanju iz prometne kulture te  međunarodnom natjecanju iz prometne kulture u Sarajevu; uspješni smo u ženskoj košarci, predstavljali smo Varaždinsku županiju na Danima kruha na svehrvatskoj svečanosti u Malom Lošinju, bili smo izuzetno uspješni na natječaju „Volim Hrvatsku“ gdje smo tri puta na državnoj razini osvajali drugo i treće mjesto, sudionici smo međunarodnih likovnih i kiparskih kolonija u Mariboru i Malečniku; sudjelujemo na međunarodnom pjesničkom susretu u Rešetarima; naši su učenici uspješni članovi vatrogasne mladeži i Nogometnog kluba „Vindija“; uljepšavamo starost ljudima u staračkim domovima, čitamo djeci u dječjim vrtićima, sudjelujemo na atletskim mitinzima, utrkama; uspješni smo na međunarodnom natjecanju GO-CAR-GO u Ptuju, sudjelujemo u e-Twinning projektima, Nacionalnom kvizu za poticanje čitanja… Sudjelovali smo u istraživanju voćanskog govora koji je proveo Institut za hrvatski jezik i doprinosimo očuvanju našeg mjesnog govora izradbom voćanskog rječnika…

Toliko je naših projekata da bih vam oduzela previše vremena ako bih htjela sve nabrojiti.

Na kraju, čestitam svim bivšim zaposlenicima i učenicima kao i sadašnjima na doprinosu promociji svoje škole u prošlih 150 godina kao i danas i želim im puno osobnih uspjeha i u budućnosti.

Zahvaljujem svima koji su nam u našim postignućima bili podrška i prepuštam vas generacijama naših učenika da uživate u programu, a pri kraju programa podijelit ćemo i prigodne nagrade i zahvalnice!

Hvala svim suradnicima i dobročiniteljima na podršci radu naše škole, hvala što ste bili među onima koji su svojom podrškom imali mogućnost promijeniti svijet naših učenika u bolji i ljepši ne obazirući se na to odakle dolaze već kamo idu.