2016-06-20 08:31:33

Đak iz Londona


 

Posjetila nas je gđa.Marija Terezija iz Londona,

bivša učenica  naše škole koja je živjela u zaseoku Slivarsko.
"Gđa.Marija Terezija odmah je po završetku ekonomske škole otišla živjeti u London,a tamo je upoznala svojeg muža i završila još i školu za medicinske sestre.
Cijeli život provela je u Velikoj Britaniji,a tek rijetko svraćala je u Donju Voću jer više nema ovdje živućih roditelja ili rodbine s kojom održava veze.
Prije nekoliko godina poslala je sponzorski prilog da se kupe slatkiši u prigodi Božića za naše učenike,a škola joj je dodijelila zahvalnicu kao i mnogim drugim dobročiniteljima koji su godinama pomagali školu.
Posjetila nas je uz 150.godišnjicu naše škole, s interesom razgledala izložbe,fotografije i iznenadila nas svojom vitalnošću i sjećanjima te lijepim riječima pohvale.
Veselilo bi nas da i drugi mještani koji su otišli trajno živjeti u druge zemlje ponekad svrate i u svoju bivšu školu."

Pismo gospođe Mrije Terezije upućeno ravnateljici škole možete pročitati pod "opširnije"!

                                                                    


 


Draga Rahela,
Puno hvala na vašem vremenu i gostoprimstvu  što ste mi pružali  za vrijeme  mog posjeta mojoj osnovnoj školi u Donjoj Voći. Puno toga se promijenilo otkako sam ja napustila Voću prije 54 godine. Postavlja sam si pitanje, dali se isplati ići natrag u historiju i  posjetiti mjesta koja sam  nekad poznavala i koja su se danas tolikom izmijenila, bilo da su zapuštena da ih više ne možeš prepoznati ili pak su nadograđena i opet ti nisu poznata, jer toga onda nije bilo, i misliš si, dali ima smisla vraćati se natrag u prošlost s nekim nostalgijama i očekivanjima, ili pak je bolje zatvoriti vrata i zaboraviti prošlost i samo krenuti naprijed, jer ne možeš zaustaviti vrijeme i promijene. No ipak, jedina stvar koja me je obradovala i podsjetila na dječje i đačke dane i koja se nije t promijenila, dapače, lijepo se održava u orginalnom stilu i ističe ponosno, onako kakva je bila i kakvu sam je zapamtila i koju sanjam, a to je Osnovna Škola Donja Voća, sada samo pod imenom. Kad sam je ugledala iz daljine već  kod kanjerovog brjega, tako sam se uzbudila i malo mi  suze potekle, kad sam je zagledala kako još uvijek stoji tako lijepa i ponosna. Bilo mi je posebno drago  sresti sadašnju ravnateljicu prof. Rahelu Blažević, koja mi je omogućila da vidim svoj nekadašnji razred i gdje smo se onda fotografirali s njom i mojim školskim kolegom Josipom  Jakopec s kojim sam hodala 8 godina u školu. Ravnateljica me je  upoznala  s učeničkim programima i slobodnim aktivnostima, što me je ugodno iznenadilo. Bila sam sretna  kad sam vidjela kako djeca dobro napreduju i kako im se pruža prilika da potenciraju svoje sposobnosti u umjetnosti, muzici  i drugim aktivnostima. Također, kako lijepo napreduju u znanstvenim predmetima, kao i ranom upoznavanju stranih jezika.  Drago mi je, da djeca imaju dobre učitelje na tim predmetima da ih uče. Lijepo je to, da škola ima dobrih kadrova nastavnika koji omogućavaju djeci da koriste do maksimuma svoje potencijale, ili ako im treba pomoć, da im se pruža da dostignu ono  što najviše mogu postignuti uz pomoć  ljudi koji imaju snage i strpljenja da im to omoguće.  To je izvanredno dostignuće Osnovne Škole Donje Voće danas, nego  školu koju sam ja znala preko 50 godina.  Umjetnički radovi djece su me posebno obradovali. Profesorica Rahela je primijetila koliko sam ja bila oduševljena s radom i postignućem djece i njihovih nastavnika, pa je bila toliko ljubazna da mi je darovala jednu sliku HIŽICA Učeničke Zadruge Donje Voće i jednu malu glinenu hižicu, napravljenu od učenika. To mi je bio zbilja lijepi poklon i sjećanje na moju Osnovnu Školu. Ova poklonjena  HIŽICA ima posebno mjesto na vidiku u mojoj kući, tako da me često podsjeća na đačke  dane moje škole, nakon toliko godina, otkako sam napustila Osnovnu Školu na Voći i moje rodno mjesto Donju Voću i gotovo sada pola stoljeća živim u Engleskoj nedaleko od Londona.
Dakle, nije loša ideja svratiti se u prošlost i komparirati stare nekadašnjice sa sadašnjosti. Meni je neobično drago da današnji đaci Osnovne  Škole Donja Voća, imaju mogućnosti obrazovanja, koja im se pruža putem dobrih kadrova ravnatelja, profesora, nastavnika i učitelja, koji svoje sposobnosti i specijalizaciju prenašaju na sadašnju generaciju, dajući im  dobra temelja obrazovanja za budućnost i neću imati takovih prepreka u budućnosti, bilo da se radi o školovanju ili zanatstvu, jer će imati dobar temelj obrazovanja i povjerenja  u sebe, da mogu nadalje dograđivati svoju budućnost. To nažalost nisam imala ja niti moja generacija, pa smo se ipak dobro snašli u životu, iako su nam putevi bili punih prepuna. Ja i moja generacija nismo imali dovoljno prosvjetnih kadrova da nam daju ono bazično, posebno u matematici, stranim jezicima umjetnosti, a da ne govorimo o prihvaćanju,  razumijevanju i potrebama učenika. Dapače, bilo je pokojih vrlo grubih i okrutnih učitelja i nastavnika koji su štetno djelovali na psihu i razvoj učenika i nanesli im doživotne posljedice. Sva sreća da je danas takvo ponašanje eliminirano  i da prosvjetni radnici posvećuju individualno pažnju našim đacima. Svakako, sreća je i u tome da je broj djece malen, pa učitelji mogu posvećivati više pažnje svakom pojedinom učeniku, što je zaista izvanredno korisno.
Još jednom puno hvala  Rahela da ste nam prikazali sliku današnjeg školovanja djece na Voći i omogućili da vidim sve ono što me zanimalo, iako znam da ste imali dosta obveza taj dan, posebno još više, jer ste imali i piknik taj dan s djecom ne samo iz Voće nego iz Slovenije., te vam se zbog toga posebno zahvaljujem.
Nadam se da će vam moj mali prilog biti od koristi, ako želite napisati neki komentar mojeg posjeta vašoj školi,  Ukoliko želite da vam još nešto nadoknadim, a ću to rado učiniti.

Lijep pozdrav vama i svim nastavnicima u školi koji obavljaju jako dobar posao.
 


Osnovna škola Andrije Kačića Miošića Donja Voća