Generacija učenika koja je u školskoj godini 1967./1968. završila osmi razred proslavila je 9. lipnja 2018. pedesetu obljetnicu završetka osnovne škole. Okupili su se u matičnoj školi u Donjoj Voći.  Njih dvadeset i šestero. Pridružila im se i njihova učiteljica, gđa. Barica Rogina.  Od 56 učenika koji su 1968. godine završili osmi razred osmero je ostalo živjeti na Voći,  a  većina je otišla i danas živi  širom Republike Hrvatske i Slovenije, Njemačke, Švicarske…

Oni su se rodili davne 1953. godine, osam godina po završetku II. svjetskog rata, u današnjoj Općini Donja Voća i državi koja se zvala FNRJ.

Školovanje su započeli  u školskoj godini 1960./1961. Te godine u prvi razred je  upisano 80 učenika u dva razredna odjela. Nastava se odvijala u dvije smjene, a oba prva razreda učila je učiteljica Barica Kelemen kojoj je to  bilo prvo radno mjesto.

U školi je tada bilo 14 razrednih odjela, 511 učenika, a radilo je 9 učitelja.

Pedeset godina poslije  škola ima ukupno  143  učenika i  31 učitelja.

Školovanje ove generacije i njihovo djetinjstvo obilježilo je siromaštvo i neimaština. Govorilo se da je „ ljudi puno, a zemle malo“ .Njihovi su roditelji obrađivali to malo zemlje i tako  prehranjivali obitelji. Odlazili su i u žetvu do Slavonije, a nakon blagdana Velike Gospe u berbu hmelja u Sloveniju „ v Savinsku“

U Ljetopisu škole, za šk. god 1965./1966. zabilježeno je da je te godine u berbi hmelja sudjelovalo 165  od 525 učenika koliko je tada polazilo školu. Učenici naše generacije tada su krenuli u sedmi razred i mnogi sudjelovali u berbi hmelja kako bi zaradili novac za nabavu knjiga, pribora i možda još za nove gumene čizme, osnovnu obuću za jesen i zimu. Čim je u proljeće  zatoplilo većina djece je u školu dolazila bosa.  Djeca su pomagala roditeljima u svim poslovima. Mnoga su djeca okapala kukuruz, sušila sijeno, brala drač… 

Gđa Irena Šipek:

„Sjećam se kako je jednom učitelj govorio da se ne smije ići bos sve dok se Ivanščica ne ozeleni od podnožja do vrha  i dok se ne praši za kamionom .

                                                                  Ja sam bila pastirica.  Svaki dan sam išla „ na pašu“ s dvije krave. Uvijek sam negodovala ali nije bilo pomoći. Stariji su me tješili  da je to najlakši i najljepši posao na gruntu. U to ni danas ne vjerujem. Ipak, na paši sam pročitala gotovo sve knjige iz školske lektire. Rado se sjećam i igara: prasičika, kokuta, sliepuga miša, packaja…“

Šezdesetih godina  na  Voći su  bile dvije trgovine, poštanski  ured, mjesni  ured, policijska stanica i gostionica. Postojala su dva telefonska priključka, a jedna obitelj imala je kamion i osobni automobil.

Nije bilo električne struje , asfalta, vodovoda.  No, nitko od navedene generacije, koja je živjela na Voći u to vrijeme, ne misli da mu je tada nešto nedostajalo. Bili su zadovoljni  onime što su imali.

Na druženju 9. lipnja 2018. prisjetili su se svojega  djetinjstva na Voći i sjećanja na osnovnu školu:  učitelja, ocjena, izleta na ribnjak u Lukavec, nogometnih i rukometnih utakmica, kino-predstava, ekskurzije u Austriju, Čehoslovačku i Mađarsku, prvog zajedničkog kupanja u školskoj kupaonici 1967. godine. Sjećanja su potaknule i mnoge fotografije na izložbi koju su pripremili.

Nakon druženja u školi nazočili su svetoj misi  u  Župnoj crkvi svetoga Martina biskupa koju je predslavio  župnik, vlč. Marko Zadravec.

Molili su za svoje pokojne kolege, učitelje,  roditelje i bližnje te zahvalili Bogu na svojih  65 godina života i svim darovima Duha Svetoga koje su primili.

Druženje su nastavili na večeri uz glazbu, pjesmu,ples, uz puno razgovora i puno veselja.

Za uspomenu je ostala zajednička fotografija i lijepa sjećanja.