~SMIRENJE~
Kad se sve smiri
i stvari pomru u suton;
kad ptice ko mrtve ušute
i topli, daleki uton
umorno sunce nađe - i utone:
- onda
prilazim ja k Tebi,
prezrev sva zvona i sutone,
od kojih mi duša se snebi,
od kojih me srce boli
i ono je opet dobro,
ono se Tebi moli!
I mislim:
sav svijet je moj;
sve cvijeće, jutra, oblaci,
sve tajne i sve čežnje;
i mislim,
sav svijet i ljubav svu,
da imam tu,
jer Ti si tu
- u srcu!
I nitko ne pojmi osim Tebe,
koliku mi donosiš radost
i otkuda meni vječno
svježina, polet i ta moja mladost!
Jer nitko ne zna, da sve je:
svi sutoni moji i aleje,
sve boli i sve rane,
sve nade moje pokopane,
sve, ah, sve
u Tebi da su sadržane!
A kad bi i znali
i kad bi htjeli,
nikad mi ne bi mogli,
a niti će moći
onako sretno -
ko što se može
smiriti u Tebi,
o, Bože!
Đuro Sudeta