Mirovna nagrada za Marijanu Mitrović

S ponosom i sjetom vas obavještavamo da je u četvrtak, 12.
prosinca 2019. g., bivša pedagoginja škole Antuna Mihanovića
Marijana Mitrović koja je preminula 2008. godine dobila mirovnu
nagradu i priznanje „Krunoslav Sukić“.
Ovu nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih
prava dodjeljuje Centar za mir, nenasilje i ljudska prava te ju
je po prvi puta dodijelio posthumno našoj Marijani.

Iako je prošlo više od deset godina od njene smrti, velik broj
ljudi se skupio, i prisjetio njenog sveobuhvatnog rada.
Osim kod djece, roditelja i učitelja OŠ Antuna Mihanovića,
Marijana je godinama bila poznata i priznata kao mirovna
aktivistica, ne samo u Osijeku, već i u znatno širem
području.

Ovo je bio Marijanin put:
 Marijana Mitrović rođena je u Osijeku gdje je završila
gimnaziju, a studij pedagogije na Filozofskom fakultetu
Univerziteta u Beogradu. Potaknuta potrebama svog pedagoškog i,
kasnije, mirovnog angažmana, završila je niz formalnih i
neformalnih edukacija iz područja psihoterapijskog pristupa u
liječenju i prevenciji psihičkih poremećaja djece,
adolescenata i obitelji te stekla status konzultanta u području
mentalnog zdravlja i gestalt terapeuta pri Gestalt Institutu
Würzburgu; jednogodišnju edukaciju iz komunikacije
uživljavanja i nenasilnog rješavanja sukoba te niz drugih
kraćih edukacija i tečajeva.

Svoje radno iskustvo započela je (70tih godina) i cijeli radni
vijek provela je kao pedagoginja u nekoliko osnovnih škola u
Osijeku i okolici. Neumorno je, posvećeno i s radošću bila
podrška učiteljima i učenicima u njihovu svakodnevnom radu
podučavanja odnosno učenja i odrastanja. O tome postoje
njezini dnevnici rada iz kojih se može učiti. I zapisi u
učeničkim spomenarima. No, iz svoje skromne radne prostorije s
natpisom PEDAGOGINJA dosezala je prostranosti koje nominacija za
mirovnu Nagradu počinje tek malo jasnije razabirati.

Centru za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek pridružila se
1992. godine, kada je bila prognanica iz Darde, a tijekom svog
profesionalnog i aktivističkog rada surađivala je s nizom
škola, organizacija i institucija u Hrvatskoj, regiji i
međunarodno (Društvo za psihološku pomoć (Zagreb), SOS selo
Ladimirevci, Nansen Dijalog Centar Osijek, UNICEF, Kultur
Kontakt  Austria, Freudenberga Stiftung-Germany, Stability Pact,
Federal Republic of Germany, mirovni studij MIRAMIDA plus
(Zagreb), Međunarodna mreža pomagača na planu mentalnog
zdravlja (Medical Network), Svjetski komitet Učitelji za mir i
drugi).

Iskustvo ratnog nasilja Marijani pedagoginji daje potvrdu onoga
što je, u mirnodopskom okruženju možda više intuitivno samo
naslućivala, a od tada s nepresušnom inspiracijom i
odlučnošću u stavu i praksi živi i podučava: da odgoj
obavezno prenosi ideje mira, nenasilja i tolerancije jer da je
tek takvo okruženje ono pogodno za podučavanje i razvoj
kreativnih potencijala osobe i zajednice. Tako je svoju je
životnu zadaću posvetila izgradnji mira kroz obrazovanje i
djelovanje za mir u koji je prepoznajući potrebe ratno/poratnog
vremena unosila i rad na traumi.

U godinama izraženo – bili su to projekti koji su okupljeni
broj nastavnika, mladih, mirovnih aktivista ili pak ljudi iz
ratom razorenih zajednica i branitelja te njihovih obitelji
osnaživali za izgradnju mira u sebi, obitelji, školi i u
zajednici. U tom procesu osnaživanja bili su praćeni i
mentorirani - uvijek kroz više godina kako bi iz sigurnog
okruženja radionice (i Marijaninog toplog zagrljaja)
„prohodali“ i u životnim situacijama postali kvasac i
nositelji mirotvornih odnosa.

U brojkama – od nekoliko učitelja do višestotina, od
dvadesetak do na tisuće učenika, od jedne škole na deset u
Osijeku i petanest u Podunavlju (u prvih pet godina); od jedne
zajednice, počevši od Osijeka pa Darda, Vukovar, Županja,
Pakrac, Okučani, Zenica, Fojnica, Tuzla, Banja Luka, Mostar.

Marijana je nesebično i uporno diseminirala listu nove
literature i priprema za radionice. (Ko)autorica je dva važna
priručnika:  1. Za Damire i Nemire: vrata prema nenasilju:
priručnik miroljubivog rješavanja problema u školi i
ublažavanja trauma, Zagreb, Mali korak, 1997.; 2008. 2. Trauma
i samopomoć: priručnik za rad s razvojačenim braniteljima,
prikaz programa s primjerima radionica i radnim materijalima za
voditelje i voditeljice grupa, Osijek, Centar za mir, nenasilje
i ljudska prava - Osijek, 2004.

Facilitirala je proces konzultacija i oblikovanja kurikuluma za
Novu školu u Vukovaru (koji se, na žalost, još ne koristi)
– počevši od „dolje“, potreba učenika i roditelja. Bila
je u timu koji je izradio kurikulum interkulturnog predmeta
Kulturna i duhovna baština zavičaja koji se uvodi kao predmet
u školama 2007.g , živi i razvija se; prvenstveno u školama
Istočne Hrvatske, ali i šire, od Istre do Čakovca i Tavankuta
u Srbiji; u provedbu je uključeno više do 30 škola i 60
nastavnika, a kroz program je prošlo više od 1500 učenika.

No, više od ikojih brojki i statistika zašto Marijani Mitrović
treba pridružiti i mirovnu medalju je priča vezana uz proces
nominacije. Nekada u listopadu, nekoliko učiteljica došlo je
provjeriti proceduru nominiranja i odmah mi u dahu izložilo
zašto su uvjerene da Marijana treba dobiti priznanje. Rekla sam
kako praksa Odbora Nagrade u deset godina nije bila da
dodjeljujemo posthumna priznanja, ali da nema formalnih zapreka;
da sam osobno dirnuta i oduševljena; uputila sam ih na arhivu
Centra za mir. Stigla je nominacija koju u ime grupe od 40
predlagateljica/lja potpisuje osoba koja za sebe kaže da je sve
što je naučila, naučila od Marijane, a „bije ju glas“
najbolje učiteljice u Osijeku; nominaciji je priloženo 33
pisma potpore/sjećanja. Prisjećam se i povezujem: Marijana je
negdje 1992.g. došla u Centar za mir na jedan od sastanaka
ponedjeljkom i rekla je da prati i promatra što i kako radimo,
da smatra to važnim i nužnim i da će nam se pridružiti.
„Ali dovest ću nam „svoje“ učiteljice“, rekla je i
dovela. Zapravo, velika većina aktivnog članstva Centra za mir
tijekom teških devedestih godina bili su učitelji i
učiteljice. Marijana ih je osnaživala i obučavala i pratila
njihov rad u školma i na terenu, u ratom razorenim zajednicama.
 Danas, desetljeće nakon što je Marijana umrla, njih 40 dolazi
predložiti je za medalju mira!

Ovim Priznanjem sa zahvalnošću slavimo bujanje života, radosti
i samosvijesti učenika, kolega, branitelja, mirovnih aktivista,
ljudi iz ratom razorenih zajednica čiji su životi promijenjeni
i trajno obogaćeni susretom s Marijanom. Ona je lučonoša onoga
što danas zovemo odnosom ravnopravnog dostojanstva – i to i u
životu, ali i u procesima odgoja i obrazovanja. Njena
nesebična ljudska i stručna podrška u želji da svi još
dalje i stalno učimo i činimo svijet boljim mjestom učinile
su je kamenom temeljcem suvremenog odgoja i obrazovanja u
Osijeku, Slavoniji, ali i mnogo šire.

Ali ima još: danas, prigodom objavljivanja ovog mirovnog
priznanja svjesni smo kako je i to još jedan dragocjen
Marijanin dar nama – ohrabreni smo što možemo posvjedočiti
da njezina ostavština živi u našim životnim krugovima i u
zajednici. Ohrabreni kao kada, dok se još ne vidi, nego samo
osjeti da se proljeće budi: ljudi moji, obrazovanje za mir i
nenasilno djelovanje FUNKCIONIRA, ono IMA SMISLA!

Zato ćemo mi, oni koji su nominirali Marijanu, Odbor nagrade,
kolegice, mirovni aktivisti/ce, nastaviti  sređivati njezinu
ostavštinu kako bismo potaknuli znanstveno istražiti konkretan
doprinos civilnih mirovnih aktivista/ica, posebno Marijane
Mitrović i učitelja/ca u poslijeratnoj izgradnji mira – u
oporavku ratom razorenih zajednica u istočnoj Hrvatskoj, u
mirnoj reintegraciji. Jer ima se tu što naučiti o ljudima,
odnosima i miru!