U Udruzi nas je dočekala i ljubazno primila gospođa Antonija. Soba u koju nas je uvela bila je krcata slikama vesele i razdragane afričke djece. Kao da su nam poželjeli dobrodošlicu! Slušali smo zanimljive priče koje opisuju što potrebita djeca svakodnevno doživljavaju. Kad sam shvatila što djeca iz siromašnih zemalja piju, kako neredovito jedu, u kakvim uvjetima žive… bila sam zgrožena!!!

Srce me zaboljelo  kad sam vidjela da mi imamo sve, a oni ništa od toga…Oni  nikada nisu ni čuli za bombone, čokoladu, pomfrit, sendviče…za sve ono što ja  i ti volimo…

Slaba, siromašna i malena dječica dnevno dobiju šaku riže ako idu u školu… I to im je doručak, ručak i večera! Nikada nisu ni pomirisali čokoladu i bombone. Nama je to teško zamisliti… Joj, joj…a ako ne idu dođu u školu, ne dobiju niti jedan obrok…

Gospođa Antonija nam reče da u udruzi pokreću akciju da dijete koje  ide u školu barem jedan dan dobiju uz kašu – barem jedan bombon!

Pokušajmo se zato svi ujediniti i pomoći djeci Benina skupljajući Kiki bombone  jer tako ćemo im barem za jedna dan zasladiti školski život.

Jer… velika djela skrivaju se u malim stvarima!

                                                              Antonija Vidaković i Franka Vukušić, 6. a