Kako bismo što lakše zamislili život naših vršnjaka daleko od Dupca, Poljanica, Zagreba, Hrvatske.... u posjet nam je došla mama Vezaj. Gospođa Vezaj je kao mlada djevojka, prije desetak godina, imala priliku posjetiti sirotište u Tanzaniji, dalekoj afričkoj zemlji.

Pažljivo slušajući mamu naše Lene, shvatili smo što znači živjeti bez roditelja, bez cipela, s dva obroka dnevno. Saznali smo da naši vršnjaci, ali i mlađa djeca, obrađuju zemlju, nose cigle i pomažu u gradnji kuća... Svaku večer djevojčice i dječaci operu jedinu majicu, hlačice ... koje imaju kako bi ih sutradan mogli čiste odjenuti. Djeca sama izrađuju igračke od kartona, drvca, od nečega što nađu u prirodi. Često su gladni...no, osmijeh im ne silazi s lica. Veseli, razigrani, u svakom danu imaju vremena za igru, za veselje.

Slušajući mamu Vezaj shvatili smo da moramo biti zahvalni za sve što imamo, a drugi nemaju. Shvatili smo da je lijepo zahvalnost iskazati i brigom za druge. 

Marijini obroci naš su put za pokazati da nećemo već sutra zaboraviti na gladne, usamljene, žalosne.

Hvala mami Vezaj što nam je pomogla da u našoj namjeri pomaganja ne posustanemo...❤️