Ranojutarnji je polazak tek rijetkima drag, ali zahvaljujući njemu, u Vukovar su osmaši stigli oko podneva. Dočekalo nas je prvo predavanje, i to ono u sklopu Memorijalnoga centra Domovinskoga rata, gdje nas je predavač upoznao s tijekom povijesnih događanja i činjenicama povezanima sa samim Domovinskim ratom. Po smještaju u hostel za učenike je organiziran razgled Vukovarskoga vodotornja, pri čemu se valjalo uspeti mnogobrojnim stubama (ukupno ih je 198), a prizor s njegova vrha zaista ostavlja bez daha. Posjet smo ovjekovječili i prekrasnom zajedničkom fotografijom.

Večer je provedena u druženju na brodu pokraj vukovarske dunavske šetnice, gdje su glazba i ples dodatno povezali učenike i učitelje netom prije rastanka na završetku nastavne godine.

Drugi je dan bio ispunjen aktivnostima nakon odjave iz hostela, no stručno je vodstvo cjelokupan put učinilo sasvim posebnim. Putujući Vukovarom, uočili smo mnoge ruševine kao podsjetnik na stradale tijekom Domovinskoga rata, ali i pregršt novoizgrađenih kuća, što ulijeva nadu u njegovu obnovu. Grad Heroj pružao nam je uvid u svoju mučnu prošlost tijekom obilazaka Spomen-doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti; Spomen-doma Ovčara, mjestu najvećega zločina u Domovinskome ratu; Memorijalnoga groblja žrtava Domovinskoga rata u Vukovaru. Kazano nam je mnogo i o Kukuruznome putu, tzv. Putu spasa, jedinome putu za nabavu hrane, lijekova, medicinskih potrepština, streljiva i sl. U sklopu razgleda obišli smo i Vukovarsku bolnicu, čiji su nas se podrumi i vjerni prikazi tadašnjega načina života (ili preživljavanja) zaista dojmili.

Razgled je završen Školom mira, predavanjem o svemu čemu i dan-danas svjedočimo, o potrebi za razumijevanjem i sudjelovanjem u stvaranju i poticanju tolerancije, o važnosti mira i njegovu neizmjernu značaju budućim generacijama. Nakon njega sve su prisutne škole, sveukupno pet, pristupile kvizu o svemu što smo tijekom terenske nastave naučili. Upravo zahvaljujući našim dvjema učenicama 8.b razreda, Leoni Kruljac i Luciji Brčić, pobijedili smo te i na ovaj način pokazali da matuljsko srce kuca za Vukovar.

Nastavu smo priveli svomu kraju posjetom Gradskomu muzeju Vukovar i Muzeju vučedolske kulture, čiji su nas voditelji spremno dočekali i uputili u povijest i razvoj tih dvaju lokaliteta. Polazak prema Matuljima podsjetio nas je da valja izdržati još dva nastavna dana, međutim pjesmu i zajedništvo kojim su dva autobusa obilovala nemoguće je riječima opisati. Naposljetku, ponosimo se životom koji se iznova rađa u stradalome gradu i svakodnevno biva sve jačim i odvažnijim, a svima koji su ga za njegovu budućnost dali neka je vječna hvala i slava.

Dario Abram, prof.