Već oko 18,00 sati bili smo na odredištu, u Memorijalnom centru Domovinskog rata Vukovar. Smjestili smo se u sobe hostela „Dubrovnik“ i krenuli na večeru. Nakon večere i povratka u sobe krenula je revija najnovijih izdanja pidžama. Naravno, trebalo je detaljno istražiti sve sobe i upoznati se s učenicima jedne šibenske škole koji su s nama dijelili prvi kat hostela.

U 11,00 sati ugasila su se svjetla i djeca su krenula na spavanje .......

Ma samo se šalim, spavanja uopće nije bilo. Djeca su razrađivala taktiku kako se izvući iz sobe i neprimjetno otići u susjednu, a učitelji su smišljali kako ih u tome omesti. Nećemo vam otkriti korištene taktike protivničkih skupina.

Ujutro smo nakon doručka posjetili crkvu sv. Filipa i Jakova, obišli izložbene postave u Memorijalnom cetru uz stručno vodstvo, a iza ručka prisustvovali predavanjima Domovinski rat i Bitka za Vukovar u dvorani hostela „Dubrovnik“.

Poslije predavanja imali smo slobodno vrijeme koje smo proveli u šetnji gradom iščekujući odlazak u disko u kojem smo se zabavljali sve do kasnih sati. Teška srca morali smo otići s plesnog podije u 21,30.

Nadali smo se nešto mirnijoj noći, ali učenici se nisu dali. Tek u ranu zoru moglo se odahnuti.

Drugi dan smo posjetili memorijalna mjesta na području grada Vukovara: Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti, Kukuruzni put – Put spasa, Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, Spomen dom Ovčara, masovnu grobnicu na Ovčari, Velepromet i Borovo Commerce.

Toliko tuge i boli. I do sada smo puno čuli o herojskom Vukovaru i njegovim hrabrim braniteljima i stanovnicima, ali posjeta tim mjestima nikoga nije ostavila ravnodušnim. Duboko u sebi suosjećali smo sa svim žrtvama Vukovara i istovremeno osjećali silan ponos zbog njihove hrabrosti. Vukovar nikada ne smijemo zaboraviti.

Nakon obilaska memorijalnih mjesta slijedila je Škola mira i kviz znanja. O kvizu nećemo duljiti, reći ćemo samo da nismo osvojili prvo mjesto.

Došlo je vrijeme za povratak. Već pomalo umorni, puni dojmova,  sjeli smo u autobus i krenuli prema Dicmu.

Još je bilo snage za pjesmu i veselje. U Dicmo smo stigli oko 11,00. Padala je kiša kao i na polasku. Djecu su dočekali roditelji i odveli ih kućama na spavanje.

Na kraju se mora kazati da smo, usprkos manjim nesuglasicama, ponosni na naše učenike koji su opravdali naše povjerenje.

Fotografije možete vidjeti u fotogaleriji.