U početku predstava nije mnogo obećavala, ali ubrzo se to promijenilo. Kazališnom dvoranom odjekivao je smijeh. Razlog tom smijehu bili su pokušaji dvojice vojnika da pronađu zajednički jezik. Jedan od njih pričao je hrvatskim, a drugi nekim nepostojećim jezikom. No, s vremenom, oni se ipak nekako uspijevaju razumjeti pomoću gesta i govora tijela. Zajedno su prošli kroz mnoge zanimljive situacije. Jedna takva koja je posebno izazvala smijeh publike bila je kada  je jedan od njih načinio ženu od metle i haljine koje su našli u kući te zaplesao s njom i zavirivao joj ispod haljine. U međuvremenu su u kući pronašli hrpu beskorisnih stvari te od njih napravili splavi kojima su pošli svojim domovima. Naposljetku, kad su se rastajali, Hrvat je strancu rekao da mu je postao prijatelj, što je stranac pogrešno izgovorio, te ga je Hrvat ispravio riječima: «Rekao sam ne, prijatelj», pa je stranac izgovorio «neprijatelj», i tako je ostalo.

Poanta predstave je u tome da zapravo ljudi ne moraju imati ništa zajedničko – ni jezik, ni podrijetlo, niti moraju pripadati istim kulturama -  kako bi postali prijatelji.

Gabrijela Bedeković, 8. razred