Ali kako da mladi ne budu nasilni kad su svakodnevno okruženi nasiljem. Često su to strateške, borilačke igrice, filmovi i serije u kojima ne mogu naučiti nešto pozitivno, već vide samo nasilje: tučnjavu ili ubijanje. Često mladi nemaju dobre uzore. Nasilje je nerijetko posljedica problema u obitelji, odnosno lošega odgoja.

Nasilje među mladima sve je češće. Sudionici su s jedne strane oni koji poput predatora traže žrtvu i s druge strane su žrtve – obično oni najslabiji. Oni koji vrše nasilje misle da su „face“ i da su hrabriji te da će ih društvo stoga prije prihvatiti. Nasilnici su često oni jači, veći koji nerijetko u skupinama napadaju manje i slabije od sebe.

To je zapravo kukavičluk. Uvijek je žrtva netko slabiji od nas i zato ga napadamo da drugima dokažemo da smo jači. Žrtve su često i osobe koje su drukčije od većine i nad kojima se upravo zbog toga vrši nasilje.

Zadaća nas koji vidimo nasilje jest da ga prijavimo -  bilo da se radi o odrasloj osobi ili o nekome od naših vršnjaka. Često vidimo nasilje, ali ne reagiramo jer mislimo da će to prestati samo od sebe ili se jednostavno bojimo da ne upadnemo u nevolje i na kraju ne ispadnemo krivi. Zapravo i ne razmišljamo o tome kako je onoj osobi nad kojom se vrši nasilje. I ne pomislimo da joj je možda potreban netko da ju sasluša. Mi smo na neki način sudionici nasilja ako ga vidimo, a ne prijavimo.

Mladi, odnosno svi mi  trebali bismo znati da nasilje nije hrabrost, već jednostavno ne znamo što bismo sa sobom u životu ili smo nesretni pa imamo potrebu drugima nanositi psihičku i fizičku bol. Često time obilježimo sebe, ali i svoje bližnje te nanosimo bol ne samo osobi nad kojom vršimo nasilje već i cijeloj njezinoj obitelji.

Natalija Bedeković, 8. razred