Dana 25. srpnja ove godine prošla je godina dana otkako nas je zauvijek napustila naša Darija, draga kolegica, prijateljica  i učiteljica engleskoga jezika.  Iako se naizgled čini da je sve kako je i bilo – kao i obično ulazimo u zbornicu noseći na ramenima breme naših svakodnevnih briga te ih potom ostavljamo na pragu učionice dok pozdravljamo svoje učenike – ipak ništa više nije isto kao prije jer je nenadoknadiv osjećaj gubitka stalno prisutan. Kao i uvijek kada nas napuste drage osobe.

    Ovih dana uoči Svih svetih sjećanja naviru još intenzivnije. Svijeće trepere u spomen na one koji više nisu s nama. Tvoja se svijeća, Darija, prerano ugasila. Tvoj nas je odlazak zatekao nespremne. Ali iako Te nema u ojesenjenim ulicama niti svjedočiš tišini ružičastih sutona, Tvoja nas vedra duša pohodi i onda kada se najmanje nadamo. Zaiskri Tvoj osmijeh na licima drugih, prepoznajemo Tvoju brižnost, dobrotu i vedrinu u njima.  I tako ostajemo povezani s Tobom.

    Neka Te ondje gdje prebivaš grije toplina naših molitava.

Mira Rukavina

Dobriša Cesarić

VRAĆANJE

Katkad u vrevi ljudi posve stranih

Neko te lice sjeti mrtva druga.

Nestanak njegov ponovo ti rani

Zbunjeno srce i svlada te tuga.

U žamorenju začuješ mu glas.

I ti ga vidiš. Izašav iz mraka

U tebi živi. Ali samo čas:

Desetak, dvadeset koraka.

Prošlost se javi slatko kao flauta

U zimskoj noći. Ti mu gledaš kretnje,

Smijeh, govor čuješ davne neke šetnje.

No kad te naglo truba nekog auta

Trgne, odjednom nestane mu lika:

Oko tebe su lica prolaznika.