Danas ću vam ispričati o svom životu u vrijeme škole na daljinu.

Ne sjećam se točno kada je sve ovo započelo, no čini mi se kao da je prošlo 100 godina. Točno se mogu sjetiti kada su nam na vijestima poručili da ćemo imati školu na daljinu. Moram vam priznati da sam kao i ostali i ja bila sretna kao grlica i to sve dok ta dosadna škola na daljinu nije uistinu počela. - Na početku je bilo poprilično lagano, nije bilo mnogo zadaća a o kontrolnima se nije niti razmišljalo. Mislila sam bit će to mačji kašalj. I bio je dok nisu krenule nove lekcije bez mnogo objašnjenja i s mnogo zadataka. Krenula sam se buniti s svim tim lekcijama i datumima, do kada nešto moram poslati ili napraviti... Moglo bi se reći da više nisam znala gdje sam, a mnoge stvari sam si morala sama objašnjavati i sama shvaćati kako se radi. Baš kada mi se desio onaj trenutak kad sam mislila da imam sve pod kontrolom, krenula su ocjenjivanja i ispiti. Svega se nakupilo! I nakon samo nekoliko tjedana ja sam izludjela i mislila da neću izdržati još i ispite.

          Sada ne mogu ni zaspati bez da barem sat vremena ne ležim nemirno i ne  razmišljam o školi pitajući se što će biti sutra i jesam li što zaboravila. Ponekad se uopće ne želim dignuti iz kreveta, želim samo ležati u miru. Ali ništa! Dane prije kontrolnog učim kao luda i gubim apetit misleći o školi. Mislim da se nikada u životu nisam ovako brinula cijelo vrijeme, čak mi ni vikendi nisu isti kada stalno mislim o školi. -  Inače ne mrzim školu,  ali bih sve dala da sada završi. Jedva čekam mir i slobodu.