Napisao je šest zbirki pjesama i to na svom kukljiškom govoru, kako kaže „da se riči ne zaborave, da ne umru, da se sačuvaju“. Odmah nas je osvojio svojom vedrinom i srdačnošću. Počeo je pisati relativno kasno, u pedesetima, ali kako kaže „u zrelijim godinama još je više tema i više proživljenog“.

Svima se na početku obratila naša knjižničarka gospođa Eva Velčić, a potom je program vodio učenik Jakov Vasilj iz 4.a razreda. Učenice Martina i Mirta Bačić iz 4.b te učenici Sara Čavić i Tino Stipanov iz 4.c čitali su pjesme na trima narječjima, a učenici su ih prepoznavali.

Pjesnik se zatim obratio učenicima. Usporedio je sebe s golim grmom, a učenike s cvijećem na livadi koje će ga pomladiti pa će i grm možda procvjetati.

Pričao im je o svom djetinjstvu i čitao im svoje pjesme s tom tematikom koje je skupio pod naslovom „Ti bi biti tica“. Učenici su mogli u stihovima prepoznati teško djetinjstvo „ polu gol, polu gladan“, ali vedro i veselo, puno slika njegovoga djetinjstva i kraja, tadašnje Kukljice. Svojim pjesmama želi sačuvati svoje djetinjstvo, običaje, svoj govor, svoju čakavicu ( pjesme „Ako se ne zapiše“, „Kako son izreso“). U nizu pjesama mogli smo dočarati sebi njegovo proživljavanje prošlosti i shvatiti kako smo danas, u nekom drugom svijetu, sretni što imamo dosta za sretno djetinjstvo. U nekim pjesmama on i uspoređuje ondašnje i sadašnje prilike i život ( „Više ni kaj prvo“, „Ča smo muderni“ ).

Doznali smo i da je bio odličan đak, da mu je jedna pjesma o Kukljici  uglazbljena ( „Sanjam te, sanjam“ ), doznali smo i što su sontule, što je škofun, šmur, tašel… Bilo je to jako ugodno druženje. Već je pjesnik dobio i poziv za susret s ostalim učenicima naše škole. Svi smo se na kraju susreta fotografirali za uspomenu.

A ostale fotografije  pogledajte ovdje....

                                                       Pripremile učenice novinarske skupine:

                  Antonija Andrijašić, Dora Grdović, Marinela Horvat i Cvita Dunatov