Tim naše Škole, u sklopu Erasmus + projekta Učitelju, primijeti me, boravio je od 19. do 24. rujna na mobilnosti u Turskoj. U timu su bile ravnateljica Škole Slavica Đurđević, pedagoginja Sanja Bjelobabić, te dvije učiteljice hrvatskoga jezika Blanka Jakobović i Slavica Čugura Vukovarac. Zemlje sudionice projekta su: Italija, Litva, Rumunjska, Turska i Hrvatska. Cilj je projekta upoznati nove mogućnosti, metode i primjere dobre prakse u području inkluzije u odgojno-obrazovnome radu. Projekt je potrebno provoditi koristeći digitalne, umjetničke i sportske aktivnosti kao sredstvo za tjelesni, duhovni, emotivni i društveni razvoj učenika.

Naše je odredište bila pokrajina Adana na jugu zemlje i u njoj grad Kozan koji ima oko 100 000 stanovnika s tendencijom rasta. U području je sredozemne klime, što smo osjetili već izlazeći iz zrakoplova. Škola Ismet Inönü Ortaoklu, naš domaćin, jedna je od traženijih škola u Kozanu i ima oko 1200 učenika. Prvoga je dana sudionike mobilnosti dočekao svečani program otvorenja mobilnosti te obilazak škole.

Toga smo dana poslušali predavanja: Obrazovanje učenika s posebnim potrebama u Turskoj (strategije podrške) i Uporaba tehnologije – robotika te sudjelovali na radionici  robotike. Prisustvovali smo i oglednom satu  inkluzivnog uključivanja djece s posebnim potrebama na satu tjelesne kulture u školskom dvorištu.

Dani su započinjali vrlo rano, a završavali kasno jer su domaćini željeli, da uz primjere dobre prakse, upoznamo i tursku tradiciju i kulturu, stoga su nam svaki dan organizirali i obilaske kulturnih znamenitosti i prirodnih ljepota.

Drugi smo se dan upoznali s tradicijskom turskom Ebru umjetnosti te sami izrađivali Ebru slike. Vozili smo se brodom i posjetili Nacionalni park Dagilcak.

Uslijedila su dva dana upoznavanja pokrajine Kapadokije, srednjevjekovne regije u srcu Turske koja ima bogato povijesno i kulturno naslijeđe te obiluje brojnim čudima prirode.

Tijekom boravka upoznali smo Tursku kuhinju, vrlo zdravu i bogatu voćem i povrćem. Posjetili smo plantaže naranača, pitaje i nasade jagoda.

Koračajući školskim dvorištem i školskim hodnicima, osjetili smo što znači biti učitelj. Oduševila su nas djeca, vesela, sa širokim osmjesima dobrodošlice koja rado idu u školu, vole školu i svoje učitelje te su željna novih znanja bez obzira što ih je 45 u jednom razredu, što nemaju sportsku dvoranu i bez mogućnosti su uporabe društvenih mreža u školskim prostorima.

                                                                                      Slavica Čugura Vukovarac