Put u nepoznato

            Na taekwando sam krenuo 3. rujna 2014. Jako volim taj sport.

            Oduvijek sam maštao o tome kako bi volio biti prvak u katama. Znam da to nije borba, već pokazivanje borilačkih vještina. Kao mali sam gledao „Kung-fu pandu“ i tada sam poželio biti borac. Maštam o tome i želim da mi ozdravi moja ruka. Vjerujem da ću uspjeti. Moja velika želja je da 13. prosinca kad imam natjecanje osvojim bar treće mjesto i da sve uvjerim kako i ja mogu uspijeti u  sportu o kojem sam maštao kad sam bio mali.

Uvijek sam divljao i skakao po šumama i livadama poput velikog borca. Tati i mami sam govorio kako ću jednoga dana biti veliki borac u taekwandou. Moja nesreća me udaljila od dječjih maštanja. Napornim radom i vježbanjem sam se gotovo vratio u stanje prije nesreće. Što je nekad bila moja mašta, danas je postala stvarnost.

            Vjerujem da moja mašta i ljubav mogu potaknuti i sve ostale da maštaju. Kad sam ležao nepokretan u krevetu, moja volja, želja i mašta su mi pomogle da prohodam i da danas budem s vama i nastavim i dalje maštati.

Leon Božo Škravan, 5.a