Dom  već djeluje na istoj adresi skoro punih 70 godina, tako da ćemo sljedeće godine slaviti 70. obljetnicu rada i veoma smo ponosni na to.

U jesen 1946. godine osnovan je sadašnji Dom pod nazivom Đački dom. U početku postojanja djeca su dolazila s područja okolice Novog Vinodolskog, najčešće zbog ratnih stradanja i nemogućnosti školovanja. Tada je u Domu boravilo i do 140 djece. Pedesetih godina 20. stoljeća, a prema aktu o osnivanju, od 1. veljače 1954. postaje ustanovom socijalne skrbi. Sedamdesetih godina kapacitet doma se smanjuje, tako da je 2006. godine u Domu  bilo na stalnom smještaju 40-ero djece. Uvjeti života se poboljšavaju, a djeca dolaze iz svih krajeva Hrvatske.

Na ulazu u kuću sačuvan je natpis „Bratja Mažuranić“ što svjedoči o vremenu osnivanja doma. Na sadašnjem prostoru najprije je bila jedna stara kućica u kojoj su se rodila braća Mažuranić, dakle Ivan, Josip i svi oni za koje ste danas čuli u predstavi povodom otvaranja Mjeseca knjige. Kada su oni odrasli, kada su postali veliki i ugledni ljudi, onda je zapravo jedan brat, koji je ostao ovdje, Matija,  sagradio današnje velebno zdanje na temeljima nekadašnje kućice gdje su se oni rodili.

U domu žive djeca, onako strogo zakonski gledano, djeca bez roditelja ili bez primjerene roditeljske skrbi, ali nama su to sve djeca koja jednako kao i svi njihovi vršnjaci idu u školu, druže se, imaju svoje snove i želje, svoje brige i strahove. Mi se volimo zvati najvećom novljanskom obitelji, što i jesmo.

Surađujemo naravno sa školom u Novom, a nekad su ovdje živjeli i klinci koji su išli u vrtić. Srednjoškolci odlaze u srednju školu u Crikvenicu i Rijeku. Surađujemo  s volonterima koji nam uvijek iznova rado dolaze, sa Crvenim križem, vatrogascima, bajkerima koji nam dolaze za božićne blagdane. Družimo se s gostima iz Italije... Sve u svemu imamo puno prijatelja. Svi se oni trude uljepšati odrastanje naše djece.

Oni koji ovdje stalno borave, znači 24 sata, njih je trenutno jedanaest, to su uglavnom dečki i dvije djevojke, srednjoškolke.

To su naši mali sugrađani koji koriste usluge poludnevnog boravka. Ovu uslugu mogu koristiti djeca iz svake obitelji koju u nekom trenutku zadesi nekakva životna nedaća. Iznenadni gubitak posla, zdravstvene tegobe, materijalne teškoće roditelja, samo su neki od razloga zbog kojih svojoj djeci ne mogu posvetiti svoju pažnju i pomoć onoliko koliko bi to željeli i trebali. Dok roditelji ne riješe životne izazove, tu je naš dom koji će njihovoj djeci za to vrijeme osigurati pomoć u učenju, druženje i igru u sigurnom okruženju, zaštititi ih od iskušenja i opasnosti koje vrebaju djecu ako su prepuštena sama sebi, omogućiti im da upišu neki tečaj, trening, da steknu socijalne vještine koje će im koristiti da stasaju u odgovorne odrasle koji će se dobro osjećati "u svojoj koži".

To su za sad samo dvije, mi ih zovemo grupe, jedni su srednjoškolci, a jedni osnovnoškolci. Imamo i sedamnaestero djece koji dolaze ovdje preko dana na učenje i druženje, odnosno poludnevni boravak i oni su okupljeni u tri grupe, ovisno o dobi, dakle oni koji idu u niže razrede osnovne škole, više razrede te srednjoškolci.

Kad  kažemo kućni red, to zvuči onako strogo i kruto, zar ne? Donekle i jest. Međutim, svi mi u domu, i veliki i mali, slažemo se da nam takva skupina pravila i rutina stavljena "crno na bijelo" zapravo olakšava zajednički život i smanjuje prostor za nesporazume. Kad znaš da se nešto od tebe očekuje i kada ti nešto možeš očekivati, lakše je priprema i organizacija. Naravno, ta pravila nisu "u kamen uklesana" i mijenjamo ih dogovorno prema potrebi. Mogu reći da to dosta dobro funkcionira.

Dnevna rutina ne razlikuje se zapravo bitno od onoga što se kroz dan odvija u svakoj obitelji, jedino što nas je puno, znači živimo glasno, živo, dinamično. Po dolasku iz škole treba vratiti energiju i počinuti od školskog rada što znači da djeca ručaju, a zatim se opuštaju prema vlastitoj želji, igraju se na igralištu, gledaju MAX tv ili razgovaraju, igraju igrice na mobitelu ili što god im padne na pamet. A ima čak i onih "mudrica" koji odmah pišu zadaću i riješe se obveza za taj dan. U 14 sati obično počinje učenje i tada dom utihne. U ovo vrijeme velika su nam pomoć i volonteri koji pomažu da djeca mogu učiti u što manjim skupinama ili čak "jedan-na-jedan", a to je velika stvar za koncentraciju. Poslije učenja slijedi marenda, a zatim slobodno vrijeme. Neki idu na treninge. Neki se bave nečim drugim što ih zanima. Za one koji to žele, odgajatelji i volonteri se pobrinu da osmisle zanimljive i zabavne aktivnosti, a oni koji žele, mogu izaći u šetnju u grad, družiti se s prijateljima iz škole i slično.

Imamo veliko dvorište pa djeca vole boraviti na otvorenom. Igraju košarku, mali nogomet i odbojku. Kad pada kiša i kada vrijeme ne dozvoljava da budemo na igralištu, kao danas, u podrumu imamo dvoranu u kojoj se svi rado družimo. Dečki imaju sprave za vježbanje pa je to njihova teretana. Radujemo se dolasku Udruge Capoeira koja podučava djecu brazilskoj borilačkoj vještini. U našoj igraonici djeci je dostupan  MAX tv tako da maleni uživaju u televizijskom programu. Srednjoškolci najčešće borave u potkrovlju gdje imaju svoj stan. Boraveći u stanu, oni se osamostaljuju i svoje vrijeme organiziraju kako njima odgovara i prema svojim potrebama.

Ono što mi je prvo palo na pamet je posljednji organizirani Dan otvorenih vrata. Četiri puta godišnje organiziramo takve dane kada nam dolaze gosti koje uvijek nečim iznenadimo i počastimo. Ove godine dečki su pekli palačinke, igrali smo društvene igre, natjecali smo se u igrama spretnosti. Imamo jednog zanimljivog dječaka koji je čitao o Titaniku što ga se veoma dojmilo. On ne voli ići u školu, voli ljenčariti, gledati televizijski program i svi mu idu na živce. Tipičan sedmaš. Sat vremena prije nego što su stigli prvi gosti, došao je s idejom da organizira nagradni kviz o Titaniku. Smislio je pitanja, odgovore, kako će se dijeliti nagrade. Sve je to pripremio na jedan vrlo duhovit način. Jedno od pitanja bilo je koliko je Titaniku trajalo putovanje od luke A do luke B.  Ponudio je zanimljive odgovore: 10 dana, 3 mjeseca i od kolijevke pa do groba. Svi su se smijali i dobro zabavili kao na pravom televizijskom kvizu. Bila sam ponosna na njega. Osim njega, s nama je jedan dečko koji voli gledati djevojke, naročito ljeti. Upisao se na karate i trebao mu je kimono i ostala oprema kako bi mogao nesmetano vježbati.  U trenutku kad je tražio kimono, umjesto kimona izgovorio je riječ bikini čime je dokazao o kome ili čemu neprestano razmišlja. U domu nam je zabavno i nikad nije dosadno.

To je vrlo odgovoran posao jer se njime zapravo osiguravaju preduvjeti za dobru i stabilnu budućnost naše zajednice u cjelini. Glavni zadatak svih odraslih u Domu je biti na raspolaganju svakom djetetu i potruditi se da njegove potrebe za zdravim rastom i razvojem budu zadovoljene. Vrlo je važno da se svako dijete osjeti prihvaćenim i uvažavanim, da stječe iskustvo dostojanstvenog življenja jer jedino će tako moći poštivati i uvažavati dostojanstvo drugih. Naravno, da se djeci o kojoj brinemo to uvijek ne čini tako jer su njihove potrebe osim za zabavom i učenjem, prijateljstvom i ugodnim aktivnostima i one druge, malo manje privlačne potrebe, da žive u sigurnom okruženju, da se uče samodisciplini, što znači da imaju i primjereni nadzor i dožive trenutke kad shvate da u životu postoje granice i da će nekada dobiti i odgovor ne. To su trenuci koji im mogu poslužiti kao poligon za stjecanje vrlo važnih vještina suočavanja s frustracijama i kako se nositi s vlastitom ljutnjom. Zapravo to je dobra prilika za naučiti da je ljutnja ok, da je ne treba potiskivati i negirati, već da i ljutnju možemo na pristojan način izraziti pa čak i iskoristiti za vlastitu dobrobit.

Naravno, odgojitelji ne mogu zamijeniti roditelje, no praksa pokazuje da su vrlo često nezaobilazne figure u životima naše djece i da su u stanju pružiti im toplinu i razumijevanje, kad je potrebno dati utjehu ili koristan savjet, razveseliti ih kad su tužni i pomagati da osnažuju sebe i pripremaju se za "odraslost" i vrijeme kad će sami dobiti priliku da budu oslonac i putokaz za vlastitu djecu. 

Karla Ušljebrka, 7.c