Šetnja uz Rječinu

          Sredinom travnja matematičari i geografi OŠ Čavle, pod vodstvom učiteljica Gordane Majnarić Janeš i Anite Štimac te učitelja Roberta Žagara,  organizirali su terensku nastavu na području toka rijeke Rječine, stoga su svoje malo putovanje nazvali Šetnja uz Rječinu. To je bilo sve, samo ne obična šetnja. Izvršili su planirana mjerenja i izračune uz pomoć određenog pribora bez kojeg ne bi to mogli ostvariti. Izlazak iz učionice i škole omogućio je učenicima usvajanje novih, praktičnih znanja primjenjivih u svakodnevnom životu.

           Kako kaže poslovica Bez alata nema zanata, tako smo se i mi naoružali metrom, trokutom, ravnalom, libelom, ogledalom, micro:bitovima, geografskom kartom, kompasom, blokom i priborom za pisanje. Prije polaska na svojim smo mobitelima instalirali aplikaciju kojom se mjere koraci tzv. pedometar.

          Ružićevom ulicom došli smo do nekadašnje tvornice papira, nekadašnje Hartere. Fani Šafar ispričala je nekoliko povijesnih činjenica o tvornici papira koja je uspješno poslovala do devedesetih godina prošlog stoljeća. Proizvodilo se više vrsta papira, a najpoznatiji je bio cigaretni papir koji se i izvozio iz države. Proizvodile su se i šibice parafinke. Tvornica je imala svoju centralu električne energije tako da nije ovisila ni o kome. Zapošljavali su se većinom Grobničani. Danas u Gradu Grobniku postoji i Harteraška ulica, u spomen ljudima koji su radili u tvornici.

          Naš prvi zadatak bio je izmjeriti visinu zgrade u kojoj se danas održavaju rock-koncerti.  Sedmaši su to odradili bez problema jer su pri tome primjenjivali sličnost trokuta. Krenuli smo prema zahtjevnim uzbrdicama koje su nas dosta namučile. Zapitali smo se koliki je nagib uzbrdica. Učiteljice Gordana i Anita predložile  su da to izračunamo. Koristili smo libelu, trokut i ravnalo. Na prvoj uzbrdici izmjerili smo 30%, a na drugoj 38% nagiba. Na drugoj uzbrdici mjerili smo i svoje korake micro:bitom.

          Jedan dio našeg puta prolazio je cestom Lujzijanom pa nam je o njoj te o Karolini i Jozefini ukratko ispričao Fran Pavlić. Lujzijana je cesta koja spaja Karlovac s Rijekom. Duga je 141 km, građena je od 1803. do 1811., a nazvana je po Mariji Lujzi, kćeri cara Franje II. Jozefina je povijesna cesta koja povezuje grad i luku Senj na obali Jadranskog mora s gradom Karlovcem u središnjoj Hrvatskoj, odnosno sjeverno Hrvatsko primorje i središnju Hrvatsku. Karolina je cesta izgrađena u prvoj polovici 18. stoljeća i prva je cestovna poveznica u Hrvatskoj između panonskoga i jadranskoga područja (od Karlovca do Bakra i Rijeke), duga 105.6 km.

          Cijelim putem pratila nas je Rječina tako da smo mogli uživati u njenoj ljepoti, slapu Žakalj te spilji u koju smo znatiželjno zavirili. Mostom smo prešli Rječinu te došli do ruševina mlina Žakalj.

 Mlin Žakalj je izgrađen 1841. To je bio najveći riječki industrijski mlin za žitarice. Imao je šest katova i bio je visok 25 metara, a dug 90 metara. Zapošljavao je 300 ljudi. Radio je do 1894. godine. Poslije prvoga svjetskog rata, 1918. godine, prodan je Ugarskom pivovarskom društvu, no, kako se pomicanjem granica zgrada našla rascijepana između dvije države, Italije i Jugoslavije, plan o proizvodnji piva je propao. Od tada mlin propada, a ruševine su svjedok tome.  

           Budući je korito Rječine bilo suho, uspjeli smo doći do Matešićeva mlina.  Tu smo zapisali koliko je koraka svaki učenik napravio te izmjerili duljinu koraka kako bismo izračunali prijeđeni put. Vito Marić nam je ispričao priču o Matešićevom mlinu.  Saznali smo da je vjerojatno izgrađen četrdesetih godina 19. stoljeća, jer, prema arhivskim izvorima, Antonio Mattessich piše Slavnom Vijeću 1839. i traži dozvolu za izgradnju mlina na Rječini. Mlin je bio velika investicija, ali je 1. veljače 1863. izgorio u požaru, nakon čega više nije bio obnovljen. Danas su sačuvane ruševine i tuneli za vodu. Izmjerili smo visinu Matešićevog mlina na dva načina, primjenjujući sličnost trokuta te prebrojavanjem i mjerenjem kamenih blokova od kojih je mlin izgrađen.

Cijelim su nas putem geografi obavještavali o nadmorskoj visini te upozoravali na markacije koje moramo pratiti kako bismo uspješno stigli na cilj. Naša Šetnja uz Rječinu je završila kod Matešićeva mlina. Od mlina smo se popeli stazom  do Orehovice.

          Terenska nastava poput ove zasigurno ostavlja trag u učenicima koji su vršili mjerenja i istraživanja te su još jednom dokazali da je matematika prisutna svuda oko nas. Takvim pristupom temi, novim metodama i oblicima rada osuvremenjuje se tradicionalni način poučavanja.

Anja Juretić, 6.a