od 12. do 14. lipnja 2024. godine

(plantaža smilja, spilja Biserujka, uljara Cres, Udruga Ruta, Muzej Apoksiomena, otok Susak, otočki miomirisni vrt, Plavi svijet i Centar za posjetitelje i oporavilište za bjeloglave supove Beli)

Morski dnevnik jedne radoznale djevojčice

Uzbuđenje je na vrhuncu, došao je i taj dan. Napokon! Nakon četiri godine odlazimo, sami, s našim učiteljicama na tri dana, puna tri dana bez mame i tate, none i nonića. Ciao mama, ciao tata! Ciao my little baby cat, for three days I will back! Mahali smo i krenuli. S nama je krenula i kišica, kao vjerna prijateljica. Pratila nas je sve do otoka Krka i onda samo kimnula i nestala.

Na plantaži smilja dočekao nas je vlasnik nasmijana lica i kako sam kaže pomlađenog lika zbog korištenja proizvoda besmrtne biljke, žutog smilja. Spustili smo se u spilju Biserujku, malu galeriju umjetničkih djela koje je voda načinila na svom putu u podzemlje. Divota!

Trajekt, brod koji papa aute, mislila sam dok sam bila mala, prebacio nas je na drugi otok. Na Cresu ovčice bezbrižno pasu unutar suhozida koji su tamo od davnina. Vrijedni ovčari strižu im runo. Svi znamo da se od ovaca dobiva vuna, sirovina koja se slala u tvornice tekstila. Nažalost, posljednjih tridesetak godina prestalo se s otkupom vune, pa je djelatnost zamrla. Tako ovčari, nemajući druge, nakon šišanja ovaca, vunu ostavljaju u prirodi. Vuna se ne razgrađuje, a niti ne gori da bi ju se moglo spaljivati te postaje sve većim ekološkim problemom. To nas je podučila teta iz Udruge Ruta koja se bavi filcanjem vune i stvara nova uporabna i umjetnička djela. Filcanje nam je bilo jako zanimljivo. To je tehnika prerade vune koja se temelji na svojstvu vlakana da se uslijed mehaničkog i toplinskog djelovanja, a uz pomoć sapuna, međusobno upletu u čvrstu strukturu. Dobili smo kuglicu, posudu s vodom i sapun. Kuglicu smo močili, sapunali, gnječili, mijesili i abrakadabra – nastao je predivan cvijet. Neću vam otkriti sve tajne, jer morate sami doći i probati!

U jedinoj uljari na Cresu upoznali smo se s postupkom prerade masline koja započinje čišćenjem zaostalog lišća, pranjem i mljevenjem na mlinu čekićaru. Tijesto koje izlazi iz mlina odlazi u miješalice u kojima se bez prisutnosti zraka miješa i polako zagrijava. Kod hladnog postupka prerade temperatura tijesta i ulja ne smije prijeći 27 °C. Tijesto, uz dodatak male količine vode ulazi u centrifugu u kojoj se odvajaju dvije faze: ulje i komina. Dobiveno ulje prolazi kroz još jedan separator koji iz ulja odvaja zaostalu vodu i fine nečistoće. Degustirali smo ulje Poljoprivredne zadruge Cres koje nas je oduševilo okusom, gustoćom i bojom. Za prste polizati !

Nastavili smo putovanje prema otoku Lošinju. U Osoru smo čekali da pomični most propusti jedrilice na drugu stranu otoka. Uživali smo u prizoru. Bijele brodice nježno sijeku plavetnilo i jedre u daljinu.

S nestrpljenjem smo čekali krajnje odredište. Kad će taj hotel i večera? U gustoj borovoj šumi na Čikatu ukazalo se velebno zdanje, naš hotel Vespera, u prijevodu večer ili večernja. Razmiljeli smo se po sobama. Divota! Velike, opremljene, s balkonima. Večera – nema, čega nema! Noć je bila duga, s puno kiše. Nakon kiše, dolazi sunce …  barem tako kažu. Jutro je sramežljivo provirilo između oblaka nadajući se toplom, sunčevom zagrljaju.

U Malom Lošinju smo posjetili muzej koji je svjetski poznat po tome što je posvećen samo jednom eksponatu – kipu atlete. Lošinjski Apoksiomen je brončani, antički kip nepoznatog autora, iz 2. Ili 1. stoljeća prije Krista, pronađen 1996. , a izronjen 1999. u moru kod Lošinja. Apoksiomen na grčkom znači „onaj koji se struže“, jedna je od poza u kojoj su antički Grci prikazivali atlete. Nakon treninga, sportaši su prašinu i znoj s (nauljenog) tijela skidali malim srpolikim instrumentom – ksistrom. Muzej osmišljen samo za njega, postao je simbol i zaštitni znak otoka Lošinja. A svevremenska ljepota, njegova neobična i misteriozna priča te osebujan muzejski postav ostavio nas je bez daha.

Prepuni dojmova ukrcali smo se na jedrenjak Pirat i otplovili na otok Susak. Otok sunca i pješčanih plaža mamio je na višesatno kupanje i igranje u plićaku.

Treći dan, pospremanje soba, torbi i odlazak iz hotela. Zbogom druženja i disco noći!

Prije rastanka s čarobnim otocima posjetili smo i uživali u otočkom miomirisnom vrtu iz kojeg smo za uspomenu ponijeli list herbarija koji smo sami izradili.

U Velom Lošinju koji je manji od Malog Lošinja posjetili smo Plavi svijet u kojem smo doznali sve o dupinima.

Nakon ručka slijedila je vožnja do slikovitog mjesta Beli, malenog naselja koji leži na vrhu strme stijene odakle puca prekrasan pogled. Podno mjesta smjestio se Centar za posjetitelje i oporavilište za bjeloglave supove u kojem smo doznali zanimljivosti o ovim rijetkim i zaštićenim pticama.

Bjeloglavi supovi su ptice grabljivice koje pripadaju skupini strvinara. To znači da se hrane uginulim krupnijim životinjama, na Cresu su to obično uginule ovce. Kljun im je savijen pa lako mogu jesti meso, ali stopala su im ravna i kandže nisu zakrivljene pa stoga ne mogu loviti plijen. Jedne su od najvećih ptica koje lete, narastu od 93 do 110 cm u visinu, teže od 7 do 12 kg, a raspon krila im je od 235 do 290 cm.
Supovi su nježni životni partneri; nakon što odaberu svog partnera s njim ostaju do kraja života.

Gnijezda grade na liticama iznad mora, od grančica, suhe trave i vune. Kada se izlegne mladunče, unutrašnjost oblažu mekim paperjem. Ženka snese samo jedno jaje godišnje, a na njemu sjede oba roditelja i nakon dva mjeseca izlegne se željno očekivani ptić. Ptić ostaje u gnijezdu gotovo 4 mjeseca i za to se vrijeme roditelji brižno brinu o njemu. Nakon 3 mjeseca ptić počinje s prvim letovima, obično do prve stijene i natrag.

Sa završenom „školom letenja“ u trajanju od 2 do 3 mjeseca, pod budnim okom roditelja koji ih uče kako iskoristiti zračne struje i pronalaziti hranu, mladi supovi spremni su za osvajanje nebeskih visina.

U svojoj prvoj godini života, obično u kolovozu ili rujnu, mladi supovi kreću na petogodišnje lutanje. Bjeloglavi supovi s Cresa migriraju po Europi, Aziji i Africi. Jedan je zabilježen čak i u 4000 km udaljenom Čadu u Africi! Nakon pet godina, kada postaju spolno zreli, vraćaju se na Cres gdje se razmnožavaju. Nažalost, samo mali broj njih se vrati jer je stopa smrtnosti na migracijama vrlo velika. Samo se 4 - 5 od 40 - 50, koliko ih se godišnje izlegne, uspije vratiti u rodno gnijezdo kako bi i sami zasnovali obitelj i nastavili život na otoku Cresu.

Centar  u svojoj prostorima u Belom ima oporavilište za otrovane, ozlijeđene i mlade supove koji često tijekom probnih letova završe u moru te se tamo skrbe za njih do ponovnog puštanja u prirodu.

Porozina – Brestova, zavojita cesta, čempresi, opatijska rivijera, obilaznica … srce jače tuče. Stigli smo u svoj rodni kraj.

U dnevnik crvenom tintom pišem: Tri su dana premalo, ali četvrti bi bio previše. Svugdje je lijepo, al kući je najljepše!

Ciao mama, ciao tata,

ciao moja mala maca,

eto mene na vaša vrata !

  Đeni Kunsek, učiteljica RN-e