„Moja poezija izraz je mog života.

Ostanem li, ostat ću po njoj!“

           Dana 4. studenoga 2015. godine, u Mjesecu hrvatske knjige, obilježava se 110. obljetnica rođenja hrvatskoga pjesnika Dragutina Tadijanovića (1905. – 2007.). Rođen je u Rastušju u blizini Slavonskog Broda. Nižu pučku školu pohađao je u Podvinju, a realnu gimnaziju u Slavonskom Brodu. Pjesme je započeo pisati 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu. U Zagrebu je upisao Gospodarsko-šumarski fakultet i vrlo brzo prešao na Filozofski fakultet, smjer povijest južnoslavenske književnosti i filozofija. Diplomirao je 1937. godine.

            Bio je niz godina urednik književnih izdanja u Nakladnom zavodu Hrvatske i u Zori. Godine 1953. utemeljio je Institut za hrvatski jezik pri HAZU, čiji je upravitelj bio do 1973. godine. Bio je redoviti član HAZU-a te predsjednik Društva hrvatskih književnika.

            Za života je objavio više od 500 pjesama u 40-ak zbiraka, od kojih su najpoznatije Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme, Blagdan žetve, Srebrne svirale, Prsten, Kruh svagdanji, More u meni, Dom tajnovitosti, Čarolije i dr. Veliki broj njegovih pjesama i zbirka prevedene su na brojne strane jezike. Bavio se prevođenjem poezije sa češkoga i njemačkoga jezika, uredio je više od sto knjiga hrvatskih pisaca, sastavio mnoge antologije i zbornike.

            Motivi njegovih pjesama vezani su najčešće uz pejzaž rodnog Rastušja, sjećanje na djetinjstvo i mladost, izražavajući često i tragični sukob sela i grada. Njegov je izraz jedinstven i neponovljiv.

            Dragutin Tadijanović je najdugovječniji i najomiljeniji hrvatski pjesnik koji je u hrvatsku kulturu utkao brojne pjesme i sjećanja i trajno će živjeti s budućim naraštajima. Preminuo je u Zagrebu 27. lipnja 2007. godine.