„Dolazi najgore razdoblje u godini/ U meni je nemir/ Nesanica me opet hvata/ Bliži se obljetnica pada/ Zatvaram se u svoju sobu/ Plačem/ Sjedim u kutu/ Očekujem zvuk granate, topa, aviona... (...)“

                                                                                      Željka Jurić Mitrović

          Osjećaji tuge, boli, ljubavi, ponosa i dubokog poštovanja i ove su godine ispunili sat sjećanja na Vukovar i obilježavanje njegove 24. obljetnice pada. Posvetili smo ga Željki Jurić Mitrović, Djevojčici u plavom kaputiću, kao simbolu patnje i stradanja Vukovara i Vukovaraca. Prisjetili smo se lica uplakane i užasnute šestogodišnje djevojčice iz kolone vukovarskih patnika koji su 18. studenoga 1991. godine protjerani iz razorenoga i do temelja uništenoga Vukovara.

           Željka je duga tri mjeseca opkoljenosti Grada provela zarobljena u skloništu, a u njezinim sjećanjima najdublje se urezao tragični događaj surovog ubojstva njenog prijatelja i zaštitnika Ace. Taj stravični događaj značajno je utjecao na Željkin život i ostavio trajni pečat na njenoj nevinoj duši. I njezin dugogodišnji prognanički život obilježen je bolnim uspomenama i nepravdama.

           Djevojčica u plavom kaputiću danas je mlada žena od trideset godina, udana je za hrvatskoga branitelja i ratnog vojnog invalida s kojim ima šestogodišnju kćer Maju. Utjehu i snagu za svoj život pronalazi u posvećenosti braniteljima prema kojima osjeća neizmjernu zahvalnost.

           S prošlošću se bori tako što piše pjesme. Objavila je već drugo izdanje svoje zbirke pjesama pod nazivom Moja rijeka suza, a na satu sjećanja, u svečanom ugođaju s upaljenim svijećama, imali smo priliku čuti neke njezine stihove. S dubokom proživljenošću kazivala ih je učenica 5. razreda Josipa Šaškor. Učenica 7. razreda Marijeta Šaškor u ulozi Željke Jurić, iznosila je njezino sjećanje na teške trenutke iz ratnoga razdoblja i životne poglede i stavove šestogodišnjega djeteta. Tijekom programa povremeno su se javljali stihovi Josipa Prudeusa iz njegove narativne pjesme Moram oprostiti, ali... i odjekivali snažno: „Oprostit ću,/ kao Ti, Gospodine,/ Petru/ i razbojniku/ s lijeve strane,/ kad onaj,/ kome opraštati treba,/ stane/ na/ svako/ mjesto/ zločina,/ uz mrtve,/ uz žrtve/ i/ prizna zločin nad nevinim,/ zapali svijeću/ i kaže:/ Nikada više!“ Kazivao ih je učitelj Tonći Kuvačić.

U stankama između čitanja program je bio ispunjen zvucima snažnih i dirljivih pjesama posvećenih Vukovaru i voljenoj domovini.

            Unatoč prevelikom zlu koje se događalo pred očima Željke Jurić, ona zrači ljubavlju prema životu, domovini, Vukovaru, braniteljima. Diveći se tome i s čvrstom vjerom i ponosom na te vrijednosti, sretni smo što možemo na svoj način pridonijeti da se sačuva spomen na svetu žrtvu Vukovara i da se nikada ne zaboravi patnja hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu.