Zatvorena vrata dječjih snova

Hrvati se bore za svoju domovinu,

Ubija ih agresor kao tešku lovinu.

Djeca s majkama bježe od rata

Snovima su dječjim zatvorena vrata,

Iznenada, dočeka ih ta smrt hladna.

Godinama budućnosti djeca se nadala,

puno toga nisu doživjela,

Umiru od gladi, ubijeni tako mladi.

Zašto djeca toliku muku moraju podnositi,

Tako težak kamen u srcu nositi,

A žele se najviše domovinom ponositi.

Bez ikakve krivnje na sebi u životu,

Kad još nisu vidjeli nikakvu divotu

Pogubljeni kao da nose veliku grjehotu.

Bez razloga im ukrali svu sreću

I svaki tren podnose bol sve veću.

Djeca na svojim nježnim leđima

Boli domovine znaju nositi

Svojom se domovinom u srcu ponositi.

Moja domovino, za te ću se uvijek boriti,

Nikad te neću prestati voljeti

Sve ću neprijatelje za te pokoriti.

Vito Periš, 6. r.

Nismo se predavali

Napade sa svih strana

hrabro naši borci odbijali.

Četiri godine muke i patnje,

krv su mladu prolijevali.

I nismo se predavali.

Mnoga djeca u Vukovaru

svoje su roditelje izgubila,

ali nismo se predavali.

Oni su u prednosti

jer bilo ih je mnogo više.

Nismo se predavali.

Vjerovali smo da možemo,

nadu nismo gubili,

vjerno domovini služili.

Nismo se predavali.

Uspjeli smo.

Pobijedili!

                                    Luka Stanić Prekpalaj, 6. r.

S krunicom oko vrata

Rat nismo željeli,

patnju nismo htjeli,

nismo morali ginuti,

ali jesmo,

domovinu branili.

Bez tenkova i pušaka

slabiji smo bili,

s krunicom oko vrata

osvajača pobijedili.

Blago Zadro, Jean-Michel,

mnogi hrabri branitelji

žrtvom za domovinu,

živote su dali.

                          Kristofer Čović Šarac, 6. r.

Nisu dočekali slobodu

Rat je grozno i teško razdoblje za sve ljude, osim za one koji su željni ratovanja i ubijanja nevinih žrtava. Pogotovo je teško za djecu. Pitam se kako im je bilo u strahu čekati da će ih neki nemilosrdni napadač ubiti. Ja ne bih voljela nikad osjetiti taj strah.

A nisu bili krivi ni za što, nisu to zaslužili. Živjeli su u nadi da će ih netko spasiti, izbaviti iz tame skloništa, iz buke granata. Bili su djeca i samo su htjeli izaći van, igrati se u prekrasnoj prirodi. Umjesto toga, mnogi su poginuli. Nisu dočekali slobodu i radost, a ja sam uvjerena da su svi ti anđeli sada kod dragoga Boga. Ona djeca, koja su preživjela, sigurno imaju traume koje će ih pratiti cijeli život, a treba im svijetla budućnost.

Na kraju samo želim zahvaliti Bogu i braniteljima što su nam omogućili slobodan život u našoj domovini.

Josipa Šaškor, 6. r

Ja u Vukovaru za vrijeme rata

Probudio sam se ispod neke ruševine. Pogledam oko sebe i vidim uništen cijeli grad Vukovar. Ni kamen na kamenu, ništa nije ostalo. Vukovar srušen do temelja, u prašini.

Vidim puno ljudi na tlu. Ranjeni, žrtvovali život za svoj narod. Ranjenika preživjeloga upitam: „Prijatelju, što se dogodilo?“ On mi na to odgovori: „ Naši susjedi…učinili su Hrvatima što su oduvijek htjeli.“ Htio sam pomoći, ali u tom trenutku hrvatski branitelj zaklopi oči. Krenuo sam gradom, preko ruševina, i našao majke, stare žene, djecu i dva ranjena čovjeka s krunicom u ruci. Pridružio sam se u molitvi, a kad smo završili, pomogao sam im da dođu u selo. U tom selu bilo je šest starih kuća. Dvojici ranjenih vojnika stavili smo obloge na rane. Odjednom odjeknu udarac u šumi. Bili su to naši, Hrvati koji su odbijali neprijatelja. Bili smo puno slabiji, bez tenkova i pušaka, reklo bi se - sitni i dinamitni. Uspjeli smo ih otjerati, za sada, a oko nas je ostalo spaljeno drveće, mrtva tijela nevinih ljudi koji su dali život za svoju malu domovinu. Krenuli smo u druga sela, pomoći, a iznad nas je letio srpski avion. Počeli su pucati po nama, no uskoro su došli i naši avioni. Naši Hrvati su ih obrambenom fazom savladali. Avioni su se spustili i primili nas da odvedemo ranjenike u Zagreb u bolnicu. Malo ih je ostalo živih.

Branitelji su krenuli u Kupres i nisu htjeli da idem s njima, a ja sam se uvukao u avion i sakrio se. Krenulo nam je, uspjeli smo izvući pobjedu. Zahvalni smo Bogu i dragoj Gospi što imamo svoju lijepu i samostalnu Republiku Hrvatsku. Ne znam zbog čega se trebalo ratovati.

                                                    Ante Šaškor, 6. r.

VUKOVAR                  

     Još mogu zamisliti i vidjeti malu djecu dok bježe iz svojih domova kako bi se spasila.

Sve kuće spaljene, sva stabla spržena, svuda crni dim. Nema više cvrkuta ptica i šuškanja lišća, samo pucnjava i topovi. Na svakom koraku krv, sveta krv nevinih ljudi i hrabrih branitelja. U Vukovaru se više ne mogu vidjeti vesela djeca koja trče i skaču po livadi, samo neprijatelji umazani krvlju dobrih, nevinih ljudi.

Simbol novog života i nove nade –VODOTORANJ - ostaje kao spomen na taj grozni događaj. Pretrpio je udare granata, ali diže se visoko i prkosi, čvrsto u svoju zemlju ukorijenjen.

                                                                      Meri Beović, 6. r.                                                                                                                                                                                                

LJUBAV JE ZAUVIJEK OSTALA

Kada pomislim na rat u Vukovaru, srce mi se počne raspadati. Nisu imali ništa, ali imali su nadu i pomoć od Boga.

Jedna mala krunica učinila je čudo. Rat je u zločinu ostavljao krvave posljedice, ali Bog je darovao život. Ne može se više ni zamisliti kakva je to muka bila, ali iz krvi i boli izrastao je cvijet života, i VUKOVAR se neće zaboraviti. Ljubav će ostati vječna.

                                                                          Petra Šaškor, 6. r.

Pobjeda zla uz Božju pomoć

      Knedla mi je u grlu. Došli su po mene, ulaze na vrata. Grlim medu, molim dragog Boga.

      Traže me, pucaju, čovjek me povuče. To je  moj djed. Trčimo brzo do najbližeg skloništa.

      Kad sam ušla, ugledam majku, sestru, brata… manje se bojim, ali gledam po skloništu…

      Tražim nekoga… svoga oca.

      Otac je otišao braniti Vukovar. Prije nego što je otišao, stavila sam mu krunicu oko vrata.

      Moj je tata veliki borac, znam da će preživjeti. Svi ljudi koji brane Vukovar, veliki su kršćani i pobijedit će zlo s vjerom u Boga.     

U skloništu je velika tuga, bol, plač. To se neće lako zaboraviti. Ostao nam je Bog da nas spasi i pomogne.

      Zato, uzmimo svoje krunice, molimo, jer vjerujemo.

                                                                      Sara Dinčić, 6. r.

Još nas ima, još Hrvata

Kao da je bilo jučer. Igranje u polju, cika i smijeh djece više se ne čuju, ni ptičice na grani više nema, samo tišina koja te izjeda. Spaljena polja naših djedova, strah i drhtaj u koljenima.

Nema više onih sretnih dana. Samo granate i pucnjevi. Bez imalo grižnje savjesti uništavaju tuđe domove  i ljepotu tuđega kraja. Buđenje iz toplih postelja zamijenio je odlazak u hladne bunkere. Djeca su u majčinim krilima i samo suze teku niz njihova hladna lica. Drhtaj i strah u srcima ljudi, briga što će biti s njihovom obitelji, djedovinom…Vojnici s krunicama oko vrata i vjerom u Boga, sklopljenih ruku, brane svoju domovinu. Junaci koje ne smijemo zaboraviti. Njihove živote, mnoge rane.

Kucnuo je i taj čas! Nema više pucnjave, nema više granata. Pobjeda je u našim   rukama. Braneći našu domovinu, branitelji su ostvarili domovinski cilj. Nema više strahova, nema više plača, ali ima nas, ima nas Hrvata.

Nina Marčić, 6. r.

Moji vršnjaci iz Vukovara

Kišni je dan. Na televizoru gledam dokumentarni film o Vukovaru. Srce mi se od tuge steže

Vidim svoje vršnjake kako iz toplih domova moraju otići. Kriju se u skloništima kao robovi. Bježe u druge mirne gradove i u druge države. Mole za mir i slobodu.

U nedjelju je svećenik govorio o milosrđu, o našim poginulim braniteljima i o gradu Vukovaru. Sjetila sam se tužnih slika obitelji iz Vukovara koje govore o strahu, tuzi i jadu. Sjetila sam se majki koje dvadeset pet godina ne znaju gdje su im sinovi, gdje su pokopani gdje ih mogu oplakivati.

Moj je otac bio u Domovinskom ratu. Hvala Bogu, on je preživio i nije bio ranjen. Nekad ga zapitam kako mu je bilo, ali svaki put se rastuži i ne želi pričati o tome jer je vidio moje vršnjake koji su se napatili. Svi ćemo, kao naši branitelji, moliti Boga da se nešto ovakvo nikada ne ponovi.

Marina Alfirević, 6. r.