Betlehemska zvijezda

(…)

Čudesna je ta zvijezda!

Ukorijenila se u neznatnost Betlehema i u neznatnost

nebrojenih srca.

I sve ono dobro, rasuto u tolikim srcima, rasuto po

tolikim očima, rukama… sabire u isto svjetlo.

U svjetlo koje bdije nad našim životom.

Nad poviješću i budućnošću.

Nad vremenom i vječnošću.

Bezglasno nam tumači da nema tmine koja bi je mogla

obeshrabriti. Utrnuti.

Bezglasna pjeva u nama. Pjeva zanosno.

Koliko li nas je već puta dovela do Betlehema!

Do Djeteta!

Koliko puta!

A Betlehem je još uvijek pred nama.

Uvijek je pred nama.

(…)

Betlehemski hod

(…)

Betlehem nas uči da je povijest hod.

Božji hod k čovjeku.

I čovjekov hod k Bogu.

Betlehem nam otkriva da smo svi uključeni u isti tok.

I da se svatko od nas svakoga tiče.

Svatko tko je ikada bio. Svatko tko će ikada biti.

I da samo ići – napose srcem ići – znači biti.

Hod kroz Božju povijest moguć je samo u zajedništvu.

U svakome našem koraku koraci su nebrojenih.

U koracima nebrojenih i naši su koraci.

Ljudska su srca sazdana od koraka ususret.

Samo Betlehem čini razumljivim naš hod, povijest

naših srca.

Betlehem: naše životno ishodište, naša životna

popudbina.

Božić s tobom

Božić se bez tebe ne može dogoditi.

Samo bez tebe.

Da bi se Božić dogodio, da bi se Božić kroza sve tvoje dane

događao, potrebna je tvoja čežnja, čežnja koja će imati snagu čežnje

bregova vječnih.

Potrebna je tvoja vedrina koja će skromnošću zvijezda, ne mareći za

svoj sjaj, razvedravati noć u kojoj će se Dijete roditi.

Potrebna je tvoja vjernost i zauzetost koja će poput zvijezde i ne

samo pokazivati nego i utrti put do Djeteta.

(…)

Neka te ne smete ako drugi ne mare, jer Božić ti se bez tebe ne

može dogoditi.

Samo bez tebe.

S tobom bi se mogao, s tobom bi se htio događati mnogima.

Ponajprije tvojima. I nebrojenima.

Jasle

(…)

Od te noći, koja je postala beskrajnim svjetlom, dopire u srce svakog bića poruka ljubavi:

Budite jasle.

Budite jasle Djetetu rođenome u Betlehemu

u svakom danu,

u svakom – pa i najneznatnijem – činu.

Budite mu jasle i kad ste sami

i kad ste u zajedništvu.

Budite jasle onima koje ljubite

i onima koji su vam bliski.

Budite jasle i onima koji vam zadaju bol.

I samoj boli budite jasle.

Budite jasle vedrini i dobroj riječi.

Budite jasle miru i svjetlu.

Budite jasle posve tiho i ponizno.

Budite djeca.

Budite Dijete.

Na putu

I premda su betlehemske jaslice najljepša ljepota

sveukupne ljudske povijesti, nemojmo se odviše

zadržavati pred njima.

Koliko god nas gane jednostavnost pastira i kraljeva,

koliko god nas zanese pjev anđela

i koliko god nam se u srcu snažno – k tome i zauvijek –

nastane Betlehemsko Dijete i roditelji njegovi,

nemojmo previdjeti trenutak kada jaslice ostanu prazne.

Kada muškarac i žena s Djetetom krenu u novu

neizvjesnost.

Pođimo za njima.

Budimo uz njih na putu u Egipat.

I u Nazaret.

Podijelimo s njima i prašinu i oskudicu i umor i

ugroženost.

Na putu s njima, u Nazaretu – u Nazaretu svih naših

dana – neka od sada bude Božić naših života.

Izložimo se za njih.

U izloženosti za njih nađimo blagoslov svome životu.

U izloženosti za njih budimo blagoslov životu.

Inače će nam božićne pjesme ostati prazne,

Božićni darovi bez značenja.

O ti maleno dijete

Ima li ikoga hrabrijeg od tebe, Betlehemsko Djetešce?

Ti kroz sve što nam se zbiva ideš pred nama ne pitajući

za sebe.

Kako bi nam bilo moguće prestrašena srca slijediti tebe,

kad tolikim strahovima tek prekrivamo oskudicu svoje

ljubavi?

O ti maleno dijete, obdari nas hrabrošću koja se ispunja

u ljubavi.

U ljubavi do kraja.

(…)

Betlehemsko Djetešce, tek si došlo među nas, a sve ti je o

nama već poznato.

Reci, kako će ti biti živjeti u našim tako zaboravnim srcima,

među našim tako nespremnim rukama?

O ti maleno dijete, rastereti nas naših klonuća i obdari

svježinom svoje bezazlenosti i zanosa.

Pastirsko srce

(…)

Djetešce bezazlena osmijeha, prepuno

povjerenja, htjelo nas je bez mnogo riječi,

ali čitavim srcem, poučiti kako da i mi

postanemo pastiri.

Kako da nam srce bude pastirsko.

Htio nas je ohrabriti da budemo pastiri

svojih misli i riječi, svojih postupaka i svog

spokoja.

Pastiri svojih snova i susreta, svoga znoja i

svojih zagrljaja.

Htio je da budemo pastiri raskriljenih ruku

i raskriljenog osmijeha.

Pastiri koji ne odustaju od svojih dana.

Koji ni pred kim ne zatvaraju svoja vrata.

Ni svoje srce.

Pastiri koji i danju i noću ljubavlju

obasjavaju svijet kako bi svi putovi bili

prohodni.

Kako bi nebeski dom – već za ovih dana, već na ovim

prašnim putovima – svakome bio dostupan.

Spremi Božić u svoje srce

Spremi Božić u svoje srce.

I brižno ga čuvaj u njemu.

(…)

Spremi u svoje srce svako svoje božićno iskustvo.

I ono djetinje.

Ono kad je tvom djetinjem srcu bilo posve naravno prebivati u

božićnom ozračju, živjeti božićni susret.

I ono kad ti se činilo da je Božić neopažen promaknuo mimo tebe.

I ono kad ti je gorčina, koja se tko zna zbog čega nakupila u tebi,

zakrila pogled na Dijete. Na tvoju dušu, na duše onih u koje je

razlivena tvoja duša.

Spremi ih jer svako je božićno iskustvo sveto.

U svakome možeš čuti Dijete: njegov glas prepun povjerenja, njegov

vedar smijeh ili njegov bolni plač.

I budi dobar Djetetu. Svom srcu.

(…)