Iz pjesnikove biografije

Jure Kaštelan rodio se u Zakučcu, 18. prosinca 1919. godine od oca Ćirila i majke rođ. Mandić te je u srodstvu sa svetim Leopoldom Bogdanom Mandićem. Jure je prvo od osmero preživjele djece svojih roditelja. Odrastao je u siromašnoj, seljačkoj obitelji. Osnovno školovanje započeo je u negdašnjem glagoljaškom sjemeništu na Priku. Zavičaj mu je bio prostor u kojemu se sabiru sve pustolovine duha i sva snatrenja, ali u spoju rodnih Poljica s Cetinom. U svemu je ostao dosljedan i neraskidivo vezan za svijet iz kojega je potekao, noseći u sebi slike i tonove toga svijeta, kao i bogatstvo zavičajnoga rječnika. Naš zavičajni pjesnik Nikola Milićević je zapisao: „Kaštelan je jedan od onih pjesnika koji vjeruju u magijske osobine riječi, u čaroliju njena zvuka koji proširuje i preobražava njen smisao. Stoga je u Kaštelanovu stvaranju uočljiva velika sklonost prema zvukovnim elementima i muzici koju često postiže upravo ponavljanjem riječi i stihova.“

Snažno je odjeknuo govor Jure Kaštelana, uglednog sveučilišnoga profesora teorije književnosti i pjesnika najviše razine, kako za njega kaže fra Bonaventura Duda, u obranu hrvatskoga književnog jezika pred nasrtajem onih koji svoj jezik označuju jedino srpskim imenom. Uvidio je što se zbiva i smatrao da je prirodno, ako već stoljećima postoji hrvatska književnost, da i jezik kojim pišu naši književnici, nazivamo hrvatskim imenom. Jure Kaštelan, uz bibličara fra Bonaventuru Dudu, najviše je zaslužan i što smo 1968. godine dobili prvo cjelovito izdanje Biblije u izvrsnom prijevodu na hrvatski jezik, poznato kao Zagrebačka Biblija.

Kaštelan je ostavio devet izvornih zbirki pjesama, a njegove pjesme, u samostalnim zbirkama ili u antologijama, prevedene su na gotovo sve europske jezike, dok se njegovo ime nalazi u svim inozemnim pregledima hrvatske književnosti i u svim leksikonima pisaca.

Skromno je i samozatajno živio. U njegovu stanu, u Zagrebu, između spavaće i radne sobe, stajalo je starinsko poljičko raspeće. Umro je u sedamdeset i prvoj godini života, 24. veljače 1990. godine u zagrebačkoj plućnoj bolnici.

Stota obljetnica pjesnikova rođenja obilježena je Državnim skupom u Omišu 18. prosinca 2019. godine. Tim je povodom, uz projekt zagrebačke osnovne škole koja nosi pjesnikovo ime, nastala Pjesma živom pjesniku, koju je Kaštelanu napisala i posvetila Sanja Miloloža, prof., izvrstan savjetnik, a uglazbio ju je Marko Jašek, prof. Pjesma se može poslušati na poveznici https://www.youtube.com/watch?v=BSbErDPESQ8

Sv. Leopold Bogdan Mandić – apostol ispovjedaonice; apostol ljudskog prijateljstva; apostol Crkvenog jedinstva; veliki svetac i rodoljub – to su bile misli vodilje kroz koje su učenici sa svojom vjeroučiteljicom pokušali prikazati lik i djelo ovog našeg nebeskog zaštitnika prilikom posjeta njegovom svetištu u Zakučcu.

Štovanje sv. Leopolda kod nas neposredno nakon njegove smrti (1942. Padova) najprije širi kardinal Alojzije Stepinac, da bi danas imali više svetišta sv. Leopolda od kojih je jedno i ovo naše u Zakučcu, rodnom mjestu pradjeda mu Nikole Mandića.

U Maticu krštenih crkve Blažene Gospe od porođenja u Zakučcu upisano je u prosincu 1728. krštenje Nikole Mandića, svetčeva pradjeda, pod čijim vodstvom sredinom 18. stoljeća rod plemića Mandića, iz Zakučca preseljavaju u Boku kotorsku, u grad Herceg-Novi, noseći sa sobom četiri vrline Poljičana, koje će i Leopold naslijediti i nositi u životu:

Izvor njegova žara i ljubavi bila je euharistija, ali i ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, koju od milja zove svojom Gospodaricom. Odlikovao se uzornim vladanjem, ljubavlju prema vršnjacima, trudio se oko kršćanske savršenosti, bio je marljiv u učenju, pobožan, davao je i izvršavao osobne zavjete.

Djeca su izrazila svoj vjerski osjećaj molitvom i paljenjem svijeća u svetištu.

Sveti Leopolde, moli za nas!

                                                                                                 Zrinka Pavković