Krajem siječnja smo se, dakle, mrdnuli iz Dalja i s ciljem udisanja svježega zimskog zraka i razvijanja sportskoga duha uputili – za neke već po četvrti, jubilarni put – na klizanje u Vukovar. Zbog kapaciteta klizaljki na klizalištu podijelili smo se u dvije skupine (na peti i šesti, odnosno sedmi i osmi razred) i otklizali svoje u dva odvojena dana.  

Samo klizanje je kao i uvijek po sistemu – 'samo nam dajte klizaljke and there we goooo…' Lete noge, šalovi i kose na sve strane, a poleti i neki učenik, iako uistinu rijetko. Ipak, znaju oni oprezni, valja krenuti od osnova – od držanja za ogradu. Dobar je to i ziheraški način za osjetiti  led pod klizaljkama, a može se i na miru promatrati što ili tko ;-) se uokolo događa. Neki zatim laganim tempom prođu par krugova i dalje držeći se za ogradu, drugi se uhvate pingvina – pomagala za one nesigurne na ledu, dok neki izvrsni klizači vode pingvine tek fore  radi. Ipak, bez obzira koliko iskustva u klizanju imali ili koliko dobro se snalazili na rolama, učenici uvijek iznenade svojim snalaženjem na ledu. Ogromna većina ih prokliže vrlo brzo; samo se otisnu na ledeno bespuće – i ostanu živi. Neki nakon tek nekoliko krugova već prave piruete ili se natječu u brzome klizanju. Naravno, nema dobroga klizačkog kruga bez držanja za ruke; što više ih je u lancu, to bolje, a ako koga usput zakače, nije zlonamjerno, pa stoga ni važno. Prođe tako u zabavi, druženju i klizanju sat i po vremena vrlo brzo.

Na vukovarskom klizalištu ulaz i najam klizaljki su besplatni pa je trebalo platiti samo prijevoz autobusom. Katkad je izreka Koliko para, toliko muzike ipak prilično točna – učenici broja noge većega od 43 (kojih je, naravno, puno među sedmašima i osmašima) nisu bili u mogućnosti iznajmiti klizaljke. Na klizalištu se kunu da je takvih klizaljki bilo, ali su uništene tijekom sezone. To je ujedno i najveća zamjerka cijelome posjetu Vukovaru. Sve ostalo je bilo za rubriku „Vidimo se dogodine“.

FOTOGALERIJA

Lidija Plazibat